Premijer RH, Andrej Plenković je na čelo Vlade i HDZ stigao na valu razočaranja, ali i jako loših rezultata vrlo desne Vlade, iza koje je stajao Tomislav Karamarko. Posložilo mu se...
Karamakrkov HDZ je bio najdesnija
varijanta HDZ-a još od ranih devedesetih godina prošlog vijeka i vremena Šuška
i ekipe, ali se u praksi pokazalo
kako ta opcija, ipak nanosi više štete Hrvatskoj i HDZ-u, nego što joj koristi.Posebno kao najmlađoj članici EU.
Baš, zbog toga je aktuelizirana opcija reaktivacije političkog centra, pa je ponovo, doslovno na mišiće i bez stvarne podrške na čelo stranke doslovno postavljen poslanik u EU Parlamentu, Andrej Plenković. „Evropka faca“ HDZ-a, diplomata bez puno političkog iskustva u balkanskim gudurama politike, ali i neko ko se, kako se tvrdi - dopao „kingmakeru“ Vladimiru Šeksu!
Oni, „pravi“ HDZ-ovci se nikada nisu pomirili sa ovim izborom uz obrazloženje da Plenković previše vodi HDZ „ulijevo“, te da je on političar bez karaktera i harizme. HDZ je uvijek trebao nekog „pater familiasa“ ili narodski rečeno ĆAĆU, a Plenković se nikako nije uklapao u tu opciju.
Čak su mu nadjenuli i prikladni nadimak - „Anemični“, koji je dijelom i istinit, obzirom da je u „medicinskim papirima“ stajalo kako Plenković nije mogao služiti vojsku, zbog anemije.
Njegove protivnike svakako nije zanimala medicina, ali je ta dijagnoza sjajno poslužila da se Plenković posprdno opiše kao anemičan političar – bez stvarne snage da vodi tako veliku stranku kao što je HDZ. Nije bio dostojan!
Otvorena opstrukcija je nastavljena stalnim propitivanjem autoriteta Plenkovićevog liderstva uz podapinjanja raznih, mahom desnih političkih struja, koje se nadmetale u tome ko će više ocrniti premijera. Plenković se tada našao na vrlo skliskom političkom terenu. Okružen gomilom navodnih apologeta, spremenih da ga „pojedu“ na prvi znak slabosti. Znao je da ima veliku opoziciju unutar stranke, ali je isto tako bi voljan ostati na vlasti.
Zašto onda HDZ-u ne bi dao ono što HDZ traži? I tako je i bilo.
Praktički, preko noći, Plenković se pretvorio u odlučnog političara, koji lakonski od tajnice traži na sjednici Vlade da razriješi ministre, kao da se radi o nekoj bezveznoj rutinskoj proceduri bez većih političkih implikacija. Taj „preobražaj“ iz svilenog europejca u tehnokratu bez skrupula – stanje je svijesti u kome Plenković i danas ravna HDZ-om, ali i hrvatskom političkom scenom.
Vidio je da mu to dobro prolazi, te je sve svoje političko znanje (koje nije malo) usmjerio u pravcu tehnologije vladanja i oportunističkog stava da cilj opravdava sredstvo. Obračunao se najopasnijim protivnicima, kada je "došlo vrijeme". Snagom autoriteta vlasti. Tako je nestao i nekada moćni "Vaso"!
Mnogima se ni takav odlučni Plenković nije dopao.
Opet je bio previše „ulijevo“, te je nastao Domovinski pokret i ojačan potpuno desno transformirani MOST. Najviše im je smetala ta njegova nadmenost i opet pronađeni karakter, iako su mu nedostatak takvih atributa ranije ozbiljno zamjerali!?
Plenković zna kako se vlada i ne ustručava se to raditi.
Politika nije nevina, ali
ni HDZ nije baš tipična evorpska desna stranka, već zahrđali, ali još uvijek funkcionirajući
stroj, koji „fercera“ upravo zbog politike čvrste ruke, ali i premreženosti
svojih kadrova u svim segmentima vlasti i javnog života.
Baš tu „zvijer“ Plenković mora stalno (na)hraniti da bi opstao na vlasti i to je njemu itekako jasno. Pomiriti interese vrlo desnih i onih u centru. Zato je formalno „europejac“ na sastancima u tijelima EU, a „politički kabadahija“ u Hrvatskoj...gdje - ili jedeš ili budeš pojeden!
Ali, valja pohvatati sve te konce i interese...zadovoljiti i domaće i strance i nije to uvijek lagan posao.
Posebno kada ti za vratom puše vlastita stranačka oporba, nabrijani desničari ali i „politički krpelj“, kakav je predsjednik Zoran Milanović, koji jednostavno nema običaj da ustukne, koji korak unazad ili stvari pogleda iz nekog drugog ugla. Zakači se, pa ne pušta!
I jedan i drugi su dva lica istog političkog novčića.
Samo sa različitim stilom. Plenković voli biti ironičan i gotovo buržujski nadmen u stavovima. Milanović, opet gorštački direktan i preko granice dobrog ukusa. Kao dva „vic mahera“....Plenković priča zagrebačke urbane viceve o Rudiju, dok Zoki dere balkanske masne klasike o Perici ili Muji i Hasi...
Jedno im je zajedničko – vole biti na vlasti i sve će učiniti da to što duže traje. Ego je jednako važan koliko i politika sama. Tako to ide među desničarima, koji pate od nekakvog tvrdog političkog stava i kada treba i kada to nije potrebno. Forma i stil su važniji od sadržaja, koji se vrlo sporo ili nikako mijenja.
Plenkoviću zato prestaje samo da „fura svoj fazon“, pa dokle stigne. Nema previše manevarskog prostora. Vrijeme za reformu HDZ-a je isteklo, a veliko je pitanje želi li se ova stranka uopšte reformirati i kako?
Plenki je to itekako shvatio i zato je još na vlasti. On je „anemični“, kome je proključala krv!
Nema komentara:
Objavi komentar