MOSTARSKA DILEMA: „TAKNUTO-MAKNUTO“ ILI PO ZAKONU?

 

Određene politike u Mostaru smatraju kako se u nekim itekako važnim segmentima javnog života, mogu ponašati prema poznatom šahovskom terminu: „Taknuto-maknuto“. Nešto kao - ko je jednom nešto „poklopio“ ili riječnikom jednog generala HV-a „jamio“ - ima da bude njegovo, bez obzira na sve! Pa i na pitanje poštivanja zakona i predviđenih procedura.

Promovira se politika svršenog čina. Prvo se uredno i jednostrano „poklopi“ ono što treba...pa se onda godinama igra procedura, da bi se u povoljnom trenutku sve lagano i bez puno buke „posušilo“. Pod pritiskom vremena i novih realnosti.

Jedan od očitijih primjera takve politike i ponašanja je građenje u centralnoj gradskoj zoni grada. U strogom centru Mostara. Recimo... zdanje HNK. Započeto još odavno i to kao reakcija HDZ-a na proglašenje Centralne zone od strane Hansa Košnika. Bio je pokušaj da se tonama betona brutalno obesmisli pokušaj objedinjavanja tada temeljeto podjeljenog Mostara. Postaviš tako kamen temeljac gdje ti je najzgodnije, onda iskopaš ogromnu rupu u koju uliješ tone betona i obznaniš da će to biti nacionalna kulturna institucija u koju se – jelte ne smije dirati. I u isto vrijeme politički i realno blokiraš svaki pokušaj objedinjavanja institucija u gradu, jer ti već imaš nešto „samo za sebe“!  

I onda se, sada - dvadesetak godina kasnije, nakon svega, još kaže kako je Mostar „jedan normalan grad“!? Zapravo da može biti čak i primjerom za cijelu BiH, jer je sada - valjda došlo vrijeme da se sve legalizira i završi.

I kada se, kojim slučajem, na takvo ponašanje ukaže ili se postave neka logična pitanja, onda se to naziva „dizanjem tenzija“ ili narušavanjem skladnih odnosa. A to što su skladni odnosi itekako narušeni još davno ranije i što su se procedure tada jednostavno zaboravile ili zaobišle to – eto nije (više) važno!? Sve zarad normalnosti...

A prava demokratija je baš pitanje procedura i poštivanja zakona, a ne nekog slobodnog tumačenja šta se nekada nije moglo, a danas može i zašto neki mogu, a drugi ne.

Izostanak poštivanja procedura i zakona se ne može i ne smije danas opravdavati bilo kakvim razlozima ukoliko postoji bilo kakva ozbiljna pravna država. Ukoliko nema razloga za bilo kakvu brigu, zašto se onda godinama izbjegavaju zakonom predviđene procedure? Ako je sve „čisto“, zašto se to onda i ne potvrdi „kroz institucije“, umjesto što se lamentira na tu temu s pozicija emocija ili argumenata, koji nemaju nikakve veze sa meritumom problema?

Na kraju krajeva, zašto se zatvaraju oba oka na velike i skupe projekte, dok se strogoća vježba nad običnim građanima?

Kako to da u najatraktivnijem dijelu grada mogu vladati takozvana „stečena prava“ u koja se ne smije dirti? Zar taj dio grada ne bi trebao biti pod posebnom prismotrom administracije, baš zbog svog značaja?

Ovdje sigurno nije pitanje ili problem treba li postojati neka institucija? Naravo da treba (ako ima interesa), već kako se to čini i imaju li svi ista takva prava?

Na tome pada ili dobija potrebni legitimitet svaka administracija, bez obzira na svoj nacionalni ili politički predznak. Pričati priče o „normalnom gradu za primjer“, dok se u centru grada može graditi kako to neko misli da može uz ignoriranje procedura i biranja šta se može, a šta nikako ne može graditi je naprosto zamagljivanje pravog stanja.

U gradu u kome su se pravili brojni bolni kompromisi samo da bi se stvari nekako pomakle sa mrtve tačke. I sada kada bi se takve „situacije“ iz prošlosti trebale nekako ispraviti i staviti u okvire zakona, opet se ponaša i djeluje – suštinski isto.

Opet se (ispred zagrade) izvlače pitanja poštivanja nacionalnih prava.

Čak i ispred pravne države, ako je imamo. Ali, zar zakon nije jednak za sve i šta je to sporno u tome da se provedu zakonom predviđene procedure?

Hoćemo li ikada dočekati da se stvarno „Zavede red“?