SARAJEVSKI „TEST ZA DŽENET“ I DOKTRINA ŠOKA!

 

U vrlo kratkom vremenskom periodu „političko Sarajevo“ je sebi zabilo dva lagana autogola! Prvi na gostujućem – drugi - „serbes“ na domaćem terenu.

Prvo je na opšte iznenađenje domaće, ali i međunarodne javnosti naišlo ponašanje ambasadora BiH pri UN-u, koji je ostao „suzdržan“ kada se izglasavala Rezolucija o osudi nasilja u Iranu nakon aktulenih protesta u toj zemlji. Druga se lopta zakoprcala u vlastitoj mreži dolaskom ministra vanjskih poslova Islamske Republike Iran u Sarajevo!?

Baš „ovdje i sada“ - kada je Iran suočen sa brojnim kritikama u svjetskoj javnosti zbog ugrožavanja ljudskih prava, tretmana žena, ali i svih onih koji ne misle kao vladajuća teokratska struktura vlasti. Mrtvi se na protestima, već broje u stotinama širom Irana!

Sve to nije bilo dovoljno uvjerljivo da „zvanično Sarajevo“ malo povuče ručnu i recimo...odgodi posjetu iranskog ministra za neko drugo – povoljnije vrijeme. U diplomatskom odosima takve stvari nisu neobične, ali se iz nekog razloga, ipak odlučilo ugostiti visokog iranskog zvaničnika.

Nakon svega treba se zapitati: Šta je bio stvarni razlog ove posjete i šta je tu pravi interes BiH i Bošnjaka?

Pokušaj da se vodi nekakva vlastita vanjska politika bez obzira na trenutne preovladavajuće trendove i krize u svijetu ili je sve bilo samo neka vrsta poruke Sarajeva zemljama Zapada? Americi prije svega. Svojevrsna „doktrina šoka“, nakon što su Washingtron i Zapad praktički ispunili manje-više većinu zahtjeva Dragana Čovića, pa i onaj o koaliciji sa Dodikovom SNSD-om.

Kad' već mogu Dodik i Čović „aškovati“ sa Putinom i sličnim politikama, zašto onda i Sarajevo ne može odgovoriti na to „očijukanjem sa Teheranom“? Tako nekako, čini se, zvuči logika, kojom se sada vodi „političko Sarajavo“.

Problem sa Iranom jeste jednim dijelom u percepciji, kako to nakon bizarnog performansa sa maromom reče, Bisera Turković, ali i teškim unutrašnjim problemima Irana, koji se prije svega ogledaju u (ne)poštivanjima ljudski prava. Posebno prava žena. U moralnoj policiji – ideologizaciji svega i svačega i dijelu stanovništva, koji to ne misli dalje trpiti.

U iranskim doronovima, koje Putin i Rusija koriste u razaranjima ukrajinske infrastrukture i gradova. U činjenici da je BiH toliko mala i nevažna u međunarodnim odnosima da to nikako ne može puno pomoći Iranu, dok joj sa druge strane takav stav može nanijeti itekakvu (geo)političku štetu.

Ovo svojevrsno „inaćenje“ sa Zapadom na pitanju Irana sigurno neće poboljšati pozicije Sarajeva, već će samo protivnicima pune državnosti i jednakopravnosti BiH na Balkanu dati novi argument u ruke po principu: I jesmo li vam govorili!

Lagani poeni SNSD-a i HDZ-a na temu „sarajevskog Teherana“. I dok je ranije to bila tek podla nacionalistička teza sa očitim ustajalnim vonjem islamofobije, sada nakon crvenog tepiha za iranskog ministra u Sarajevu stvari izgledaju malo drugačije.

Problem „političkog Sarajeva“ sa Zapadom se nije dogodio „juče“ sa spornim odlukama Visokog predstavnika, već godinama unazad, kada je odbijen famozni „Aprilski paket“. Sve što je uslijedio nakon toga - istina hrabrog, ali kontraproduktivnog čina, bilo je samo gore od onoga što se već nudilo. Ali, onda je već bilo kasno!

Naivno se vjerovalo da neko ima neke obaveze prema narodu i državi koja je toliko patila u ratu, a zaboravilo se da se međunarodna politika vodi, prije svega, interesima i lobiranjem. Da treba samo zaista najbolje ljude, a ne one koji se lansiraju u svjetsku politiku po osnovu stranačke ili bilo kakve druge idološke pripadnosti i interesa.

Dakle, ništa nije „vodom došlo“?

Sve ima neku svoju istoriju i logiku kretanja. Samo to treba na vrijeme primijetiti i prevenirati, a ne „praviti se mrtav“, pa šta bude. I onda kada se sve „slomije“, pokušavati stvar riješiti „doktrinom šoka“. Slanjem poruke. Inatom i kuknjavom. Dodikovim „manirima“ i negiranjem vlastitog stvarnog stanja i položaja. Kao i potrebe da se mijenja politika, koja ne daje rezultate.

Posebno, kada se "svjetska politika" vodi sa lokalnih mahalskih mindera na kojima, izgleda, vrijeme teče u nekom drugom pravcu!