PLENKI I DRAGAN: RAZMJENA "DOBARA"...

 

„Političko Sarajevo“ je potpuno promašilo metu u detekciji glavnog problema dvodnevnog boravka premijera RH Andreja Plenkovića u BiH.

Suštinski i osnovni problem Plekovićeve posjete nije u nekakvom prigodnom protokolu ili u tome hoće li ili neće premijer susjedne nam države držati govori pri otvaranju mosta „Hercegovina“ i dionice auto-puta (a što je platila BiH), već u „razmjeni dobara“ između njega i lidera HDZ-a BiH i HNS-a – Dragana Čovića.

Političkih dobara – naravno, jer se odnos dva (sestrinska) HDZ-a i dva dugovječna stranačka lidera već duže vrijeme odvija po principu spojenih posuda.

Ono što je „problem Čovića“ – to je i „problem Plenkovića“... i obratno.

Plenkoviću dobri odnosi sa Čovićem trebaju kao dokaz da je na „liniji Tuđmana i Šuška“, zbog stalnih prozivanja sa strane vlastite desnice, dok Čović treba Plenkovića kao svoga jakog zagovornika... ne samo u Zagrebu, već i u Bruxellesu i Washingtonu!

Rezultat ove interakcije je čvrsto savezništvo, koje se uvijek dodatno ojača pred neke izbore. Bilo u BiH... bilo u RH.

Posjeta Plenkovića naime, (kojeg li „slučaja“) pada baš pred lokalne izbore u BiH, ali i za njega vrlo važne predsjedničke izbore u Hrvatskoj gdje pošto-poto želi detronizirati Zorana Milanovića, kao svog najvećeg političkog... i ne samo političkog - neprijatelja.

Plenković treba Čoviću pred lokalne izbore u BiH kako bi poslao poruku da je on taj, koji ima „direknu vezu“ sa Zagrebom i tamošnjom Vladom. Čović na taj način šalje i poruku o kontinuitetu političkih i svakih drugih odnosa, koji se kreću od slanja izdašnih količina (budžetskog) novca iz RH, do otvorenog lobiranja u političkim, ekonomskim i vojnim savezima (EU, NATO).

U razmjeni dobara, Plenkovićeva potreba je i u tome da obezbijedi što veću podršku za svog kandidata na predsjedničkim izborima. Stvar je vrlo jednostavna... prilikom predsjedničkih izbora postoji samo jedna izborna jedinica, te je svaki glas itekako važan.

Posebno, jer se očekuje tijesna utrka. Naročito u drugom – odlučujućem krugu glasanja.

Da su glasovi iz „dijaspore“ (čitaj BiH) itekako važni nabolje svjedoči primjer nekadašnje tijesne pobjede na izborima Kolinde Grabar-Kitarović nad Ivom Josipovićem, pri čemu su glasovi iz BiH imali... manje-više - presudnu ulogu.

Dakle, problem nije u držanju govora, već u održavanju jedne politike, koja je potpuno izprepletena i do detalja koordinirana. Politike u kojoj se Čovićeve želje i planovi tretiraju kao suštinski unutarnje pitanje Hrvatske, a na što iz nekog razloga pristaje ili prešućuje i dobar dio diplomatije.

Plenković treba podršku vlastite desnice i glasove iz BiH, a Čović internacionalizaciju svojih ideja uz čuvanje leđa iz Zagreba kada je to potrebno. Poput problema sa Južnom plinskom interkonekcijom, Izbornim zakonom BiH ili bilo čime drugim što se iz Mostara delegira kao važan problem zvaničnom Zagrebu.

Zato nije potrebno puno analizirati ili problematizirati šta to Plenković ili Čović govore... u ovoj ili onoj javnoj prilici, već ŠTA RADE... zajedno.