Uzmem li sebi za pravo da iz relativno ugodne pozicije posmatrača iznosim svoje procjene i analize (a... evo itekako i hoću!), onda mogu ocijeniti kako je aktulena kampanja jedna od ubjedljivo najdosadnijih kojoj sam svjedočio u svojoj novinarskoj karijeri.
Ni dima... a pogoto ne – „vatre“.
Političke stranke, koalicije i ostali sa krajnje tanušnim aspiracijama da bi se nekim čudom mogli naći u novom sazivu Gradskog vijeća Mostara jednostavno su se ušančili na vlastitim pozicijama i suštinski vode javne monologe bez ikakvog pokušaja da se uđe u jaču političku interakciju i sukobljavanje činjenicama i argumentima.
Kako se to radi u demokratijama...
Umjesto demokratskog sučeljavanja, ovdašnji političari su radije izabrali ugodnu hladovinu društvenih mreža i razgovora po „stranačkim bazama“, koje više liče na nekadašanje sjedeljke po kvartovskim frontama i sastančenja samoupravljača... nego na ozbiljne kampanje.
Tu su i neizbježni „jumbo plakati“ sa kojih nas gledaju teško i karikaturalno retuširana lica kandidata. Poruke i slogane (uz par izuzetaka) ne bih komentarisao iz čiste pristojnosti.
Dva su razloga za to.
Prvi se tiče „tanke“ kadrovske baze ovdašnjih lokalnih stranaka, gdje u političkom hranidbenom lancu opstaju (samo?) oni, koji bolje slušaju, a ne oni - koji više znaju!?
Drugi razlog se krije načinu provođenja izbora, koji je primjer etno-demokratije, koja – istina - garantuje nekakva globalna nacionalna politička prava, ali zato ubija bilo kakav propulzivan sistem funkcionirajuće demokratije, kao živog političkog organizma, koji pulsira u ritmu nadmetanja idejama i strategijama.
Aktuelni izborni sistem, koji nije karakteristika samo Mostara, već je posljedica unikatnih i nigdje ranije viđenih i oprobanih rješenja iz Daytonskog sporazuma, zapravo uništava pravu demokratiju kao mogućnost izbora i pretvara se u vlastitu suprotnost.
Favorizira velike stranke i stvara klimu za jačanje partitokratije. Rezultat je to što imamo... jake stranke i lidere, a slabu državu.
Ali da se vratim na pitanje Mostara i izbora u ovom politički zanimljivom, ali i čudnom gradu, pa da postavim samo jedno važno pitanje: Zašto građani Mostara nemaju priliku izabrati svog gradonačelnika - neposredno?
Zašto se u životu drži sistem posrednog izbora (i koči usvajanje Statuta!?), gdje gradonačelnik jedino ovisi od stranke ili koalicije koja ga je izabrala. Ili bolje reći - „postavila“.
Zar ne bi bilo bolje da se desi sukob ideja ozbiljnih ljudi, koji bi da vode Mostar sa značajnim ovlaštenjima, umjesto što nakon svakih izbora imamo „cirkus“ oko izbora gradonačelnika?
I novu političku krizu, koja je zapravo ona stara... još od održavanja prvih izbora u Mostaru pod patronatom EU i Evropske uprave.
I baš u tom grmu „leži zec“!
Mostar se još uvijek doživljava kao „nedovršeni projekt“ i mogući željeni „plijen“, te se igra na faktor vremena i zamor materijala kako bi se u miru uzelo ono što se nije moglo u ratu. Kako bi podjela postala dijelom našeg poimanja svijeta i odnosa u gradu.
Relanost, koja „nema alternativu“... jedna lijepa priča.
Zato je cijeli sistem namjerno „uspavan i sediran“. Doveden u poziciju političke močvare čiju vodu može razbistriti samo neka nova paradigma. Način razmišljanja, koji se odmakao od ratne retorike... „mi i oni“.
Ali budemo relani. Ralniji nego ja, koji želi - možda i naivno, vidjeti „cijeli mjesec“, a ne samo njegov jedan dio.
Ima li za nešto takvo uopšte kapaciteta u Mostaru u kome dobrim dijelom žive neki novi ljudi i uz dijasporu, koja je odlučila (opet) da ostane pod strani, iako starost (navodno) misli provesti u gradu iz koga su potekli?
I pored svega, najgljuplji potez bi mogao biti – ostati kući, jer na kraju će se brojati samo glasovi u kutijama, a ne „lajkovi“ na društvenim mrežama!
P.S. Posvećeno mom „najvjernijem čitaocu“...
Nema komentara:
Objavi komentar