Zaplet ide ovako: Mladi princ se pobunio unutar kraljevske kuće, te oženio običnu građanku (glumicu sa par vrućih scena!?) i sa dijelom „crne krvi“. Otac je zbog toga ljut na njega, baš kao i brat, čija žena očima ne može smisliti jetrvu, koja budi interes javnosti i medija. Mrko se gledaju preko šalice "čaja u pet"...
U dramatičnom obratu nakon poroda supruge, princ-pobunjenik ritualno napušta Dvor, dok kraljica pokušava da popegla stvari. U međuvremenu, mlade aristokratske „pobjegulje“ iznose „prljavi veš“ u javnost...
Zvuči kao zaplet neke nove sapunice? E nije! Ovo je priča ispod krova britanske kraljevske kuće Winsdor, majčin sine!
Nikada nisam do kraja uspio razmjeti tu opčinjenost ili bolje reći opsjednutost Britanaca Kraljevskom kućom Winsdora. Da bi se razumjeli taj nivo (straho)poštovanja prema „Kruni“ potrebno je barem kratko navratiti do Londona i uvjeriti se da praktički cijeli državni dizajn počiva na ideji glorifikacije „Ujedinjenoog kraljevstva“ i svega što je vezano uz to.
Simboli „Krune“ se praktički nalaze posvuda; od insignija na priboru za čaj, preko imena najvažnijih državnih instutucija, do industrije zabave – filma, muzike i TV-a. „Kruna“ i sve ono što predstavlja u stvarnom i imaginarnom svijetu je svojevresni ideološki „malter“, koji povezuje različite slojeve britanskog društva. Od običnog svijeta (plebsa), do vladajuće garnitire bezobrazno bogatih aristokrata (patricija). Status Kraljice Majke je ravan nivou poštovanja kakav je, u neka zlatna vremana SFRJ, imao - Tito. Dovoljno moćna i bliska, te razumno tradicionalna da bi svima bila simpatičana i prihvatljiva.
Nešto kao vaš „plišani medo“ iz djetinjastva, koga volite iz ko zna kojih, uglavnom sentimentalnih razloga.
Kruna je u Velikoj Britaniji je najjači „brand“ bez kojega se ne može zamisliti njihov nacionalni i državni identitet. Jedna od lokalnih šala sa velikim dijelom istine u sebi glasi kako bez obzira na slavu niste prava britanska rock zvijezda, dok vam Kraljica ne prikači neki orden ili doda vašem imenu titulu „sir“.
Tako to daleko ide....kao što je, uostalom i Tito, volio da se druži sa estradnim zvijezdama, a među interesantnijim nastupima pred „najboljim sinom naroda i narodnosti“ je i live nastup Bijelog Dugmeta u vrijeme njihove najveće slave. Tito, istina, nije kačio ordenje i dijelio titule kao Kraljica, ali je to bio dio društvenog priznanja i valorizacije nečije statusa.
Ali, vratimo se Kraljevskoj kući Ujedinjenog kravljstva i razlozima njihove slave.
Dobar dio zasluga za takav kultni status imaju i britanski mediji, posebno oni lakog „žutog“ sadržaja, koji se sve ove godine utrkuju u pokušajima da što vjernije prikažu život iza dobro zaključanih vrata britanskih dvoraca i palata. Svega tu ima od „progona vještica“, do ozbiljnih pokušaja analize britanske artstokracije. Čak su se pojavili i specijalizirani eksperti, čiji je jedini domen interesovanja aristrokacija, njeno ponašanje, odjevanje ili pak nešto posve beznačajno, ali medijski kurentno i „upakovano“.
Odnos kraljevske familije i britanskih medija je priča o ljubavi i mržnji.
I jednima i drugima to treba kako bi preživjeli na način kako im odgovara. Medijima, jer prodaju laku i traženu robu, aristokratama, jer okupuraju dio javnosti, s pravom ili bez nekog važnog povoda. Najvažnije je da se izvještava i govori, da se beskrajno analiziraju geste, haljine, šeširi i nakit na trkama konja.
Bolje to, nego silno bogatstvo i utjecaj ispod krune, stečeno u vjekovima apsolutne dominacije državom i Crkvom, a kasnije verificirano u dogovoru sa novom buržoraskom elitom. „Good deal“ na djelu.
Problem je, međutim nastao onda kada se sama kraljevska kuća počela drmati pod utjecajem unutrašnjih previranja. Bez obzira koliko se aristokrate trudile prikazati kao ljudi „plave krivi“ i oni su samo osobnosti sa svojim prokletstvima, svađama i spletkama. Uostalom to je dobrim dijelom i okrutna istorija britanske aristokraciije, zar ne?
Slučaj tzv. „narodne princeze“ Lady Di je najbolji – školski primjer takvog ponašanja. Gomile skandala okončanih smrtnih ishodom u bizarnoj saobrajnoj nesreći u Parizu. Smrt princeze nije bila opomena, već je poslužila samo za dalje još dublje bavljenje Krunom. Snimaju se dokumentarci, serije, filmovi, pjesme...“Brand“, ili kako neko reče „kompanija Winsdor“ nikada nije bila jača, iako izgleda da je na staklenim nogama.
Zašto sve ovo pišem? Možda sam i ja postao žrtva te masovne histerije? Nadam se da nisam.
Povod je zapravo dugo najavljivani „skandalozni“ intervju, koga su princ Harry i njegova supruga Megan Markle, dali čuvenoj Oprah, koji je čak i prije emitovanja proglašen kao „bombshell“ – odnosno „medijska bomba“.
I dobro šta smo to imali prilike čuti? Zašto se javnost oko globusa tako uzbudila zbog istupa mladog bračnog para koji čeka drugo dijete?
Sudeći prema izrečenom, sve ono što se najavljivilo kao „ekskluziva“ je zapravo reciklaža ne tako davnog izvještavanja britanskih tabloida, samo što to ovoga puta nisu izrekli „dobro informirani izvori“, već sami akteri ispod krova Kraljevske kuće. Fora je u percepciji britanske krune i njenoj magičnoj privlačnosti običnim masama, a ne navodno skandaloznim detaljima, koji su „procurli u javnost“. Dvorci, konji, kočije, krune, nakit...
Sve to je nekako izgledalo kao „trač iz frizeraja“, samo što o tome nisu pričale slabo plaćene sekretarice, već ljudi „plave krvi“, slavni po tome, što su potomci ili nasljednici nekih drugih „slavnih ljudi“.
Da se ne lažemo, bila je to i vrlo skupa medijska roba, pa je jasno zašto se u cijelu priču uplela već ionako bezobrazno bogata Oprah i njena Harpo produkcija.
Valja namaknuti još koju desetinu ili stotinu miliona dolara, pri čemu ni mlade arstokrate po rođenju ili vjenčanju sigurno nisu nastupile „samo da se konačno sazna istina“ o odnosu dvije „jetrve“ ili braće. Stvar će u medijskom smislu sigurno dalje eskalirati, jer itekao ima potencijila za dalju zaradu.
Megan i Harry već najavljuju nove dokumentarce, ugovor sa Netflixom, ali i reality show.
Narod gleda, pare se vrte, mediji izvještavaju o trećerazrednim tračevima, čak i prije vijesti od pandemiji ili nekom novom krvavom ratu u svijetu. Na dobotku je i Kraljevska kuća, bez obzira koliko se činilo da im vo ne ide na ruku.
Naime, „skandal“ sa Megan i Harry je u dobroj mjeri medijski poklopio puno nezgodniju i važniju priču o ulozi kraljičnog sina princa Andrewa u krajnje negativnoj aferi moguće maloljetnčke prostitucije, koja se odvijala pod okriljem njegovog dobro prijatelja i bogataša Jeffrey Epsteina.
Da, onoga koji je nakon izbijanje afere „izvršio samoubistvo“ u zloglasnom zavoru Riker's u New Yorku.
Na kraju svi, izgleda, mogu biti zadpvoljni. Oprah je opet dobila ekskluzivu i milionsku „pinku“, mladi aristokratski pobunjenici milione, a britanska kraljica priču, koja je zasjenila jedan važan i veliki skandal.
Uredno čekako nove epizode sapunice. Onu dramsku verziju na Netflixu već uveliko gledamo. Ovo je nešto kao mješavnia dokumentarca, loše serije i programa realnosti.
Znate ono: Di din Dinastija serija mi najmilija, di din Dinastija.... to je složna familija...
Nema komentara:
Objavi komentar