Danas je Osim mart/ožujak - Međunarodni dan žena ili jednostavno samo „Dan žena“, kako se to odavno udomaćilo među ovdašnjom, kako muškom, tako i ženskom populacijom.
Dobar povod da se upitamo; Šta nam to stvarno „Dan žena" znači i jesmo li svjesni svega onoga što je predhodilom, ovom - danas tako običnom i rado proslavljanom "prazniku".
Dan žena je kao i 1. maj u vrijeme socijalizma favorizaran kao praznik, kojim se pokazivalo da se Partija i Država brine o svojim „drugaricama“. Taj dan žene bi se „malo opustile“. Dan bi obično započeo namještanjem „trajnih frizura“ po frizerajima (ispod haube), te nastavio primanjima u „radnim organizacijama“ uz darove i prigodne govore, mahom muškaraca.
Funkcionera, predsjednika Radničkog savjeta ili kakvog dobro ugrađenog „profesionalnog komitetlije“.
Uglavnom sve se manje-više svodilo na formu i razlog za dobru feštu. Kao, uostalom i danas samo što su se ideološke oznake u međuvremenu promijenile. I da, govornici su sada neki važni likovi „iz stranke“.
Međutim, Dan žena nije tek usputna istorijska fusnota „razlog za iće i piće“, već datum, koji bi nas sve skupa trebao podsjetiti kako mnoge stvari koje u moderno uzimamo „zdravo-za-gotovo“ nisu bile realnost, pa čak niti mogućnost. Do prije samo nekih stotinjak godina.
Zapitajmo se kao je bilo biti žena u vremenima kada im nije bilo dopušteno glasati na izborima ili biti birane, kada im se rad plaćao tek simbolično ili kada su doživljavanje samo kao pokretne mašine od mesa za „nastavljanje vrste“.
Nije to bilo tako davno!
Recimo u bogatoj Švicarskoj su žene pravo glasa na izborima dobile tek 1974. godine!? Žene su pravo vožnje automobila!? u Saudijskoj Arabiji dobile pre tek par godina.
U općoj istoriji čovječanstva, žena su prešle dug put, od obožavanja i božanskog statusa, preko optuživanja za „savez sa đavolom/šejtanom“, vještičaranje, „izdaju“, prokletstvo. Da sa malo našalim, sve odreda česti motivi u tekstovima balkanskih kafanskih mužijačkih folk hitova...
Međutim, vratimo se na bitno.
U praskozorje čovječanstva žene su imale božanski status...donosile su život, kao najveće čudo svijeta. Bilo je to vrijeme matrijarhata, božanskog statusa ovjekovčenog u najranijim umjetničkim figurama žena naglašenih oblina iz drevne Njemačke, ili likova egipateke boginje Izide sa djetetom. Ženama se klanjalo, muškarci su samo bili popratna istorijska pojava, nešto kao trutovi u košnici. Puno zujali, meda nisu donosili!
Ali prilike su se promijenile. Muškarac je dočekao svoj trenutak u vremenu skupljača i lovca, koga se, praktički nije odrekao do danas. Žene su gurnute u zapećak, na zadnje stranice bilo kakve verzije stvarnosti i projektovane istorije. Ukoliko bi se i pojavile, tretirane su površno i počesto kao uzrok problema. Istočni grijeh. Eva/Hava koja je, (bestidnica), nagovorila Adama/Adema da ne posluša savjet Boga i ipak otkine jabuku sa „zabranjenog stabla“.
Kako se se samo drznula!
Stvari ne treba generalizirati, ali veći dio ostatka istorije ljudskog roda ženski status je uglavnom ostajao isti. Marginalan i ponižavajući. Čak su i masovno spaljivane na lomačama. „U ime Boga“.
Lakše je bilo spaliti ženu („vješticu“) na lomači, nego neukom narodu željnom krvi, spektakla i krivca, pojasniti zašto su te godine propali usjevi ili je selo pogodila kakva boleština. Sudili su muškarci, prijekim sudom i bez rasparave.
Pali i gotovo! Gori u paklu vještice!
Borba za prava žena i njihovo izjednačavanje sa pravima muškaraca je stvar potpuno novog vremena. To što mi danas vjerujemo da sve oko nas postoji „oduvijek“ to naš problem kratkog sjećanja. Možda i posljedica naše ugrađene evolucijske nužnosti da svijet gledamo boljim očima.
Priča nije završena, jer i danas itekako ima dijelova svijeta u kojima se žene tretiraju poput nižih bića nedostojnih ozbiljnijeg posla od „pokretne maternice“. Čak i u razvijenom svijetu.
Problem je i naša balkanaska svijest, bazirana na mitovima o gomili alfa mužijaka, koji jedni drugima sjeku glave, dok su žene samo – žene. Dakle, majke, sestre, supruge, ljubavnice....one koje se, uglavnom - ne pitaju, a potajno pate.
Zato ako želimo pomoći ženama i pokazati da nam je do njih stalo, prestanimo ih tretirati kao „vještice ili „boginje“. Neka nam budu, prije svega, partneri – jednake u pravima i obavezama. Uz sve razlike koje nosimo u našem DNK. Bilogija je tako uredila stvari. Muškarci i žene nisu posve ista bića. Hemija mozga je drugačija. Evolucija je to „smiksala“, a nauka pojasnila i dokazala.
Zato mi podjednako idu na živce i „muškarčine“, koji tretiraju žene poput kućnih ljubimaca, koje treba ponekada i kazniti, (ako "zasluže"), ali i nabrijane fenimistkinje, koje bi opet pokušale stvoriti neki novi klut božanske ženstvenosti, te ga podignuti na status nedodirljive ekskluzivnosti.
Ništa nije crno-bijelo. Prije svega budimo ljudi. Pažljivi jedni prema drugima i sa osjećajem za razmjevanje drugačijih.
Ostavimo se skupih poklona jednom godišnje i ritulanih darivanja genetski modificiranih savršenih crvenih ruža, za marku ili dvije. Prihvatimo žene kao partnere. Pokažimo praktičnim, životnim stvarima, da ih razumijemo, volimo i da nam je do njih stalo. Pomozimo u stvarnom životu. U onome što se događa danas i sada.
Siguran sam da će žene znati uzvratiti istom mjerom. Naredni put kada duboko u sebi, eventualno, osjetite zov „balkanskog muškarčine“ sjetite se da ni vi ne bi postojali da vas nije rodila neka žena!
Negdje sam pročitao kao se prilikom porođaja u ženinom tijelu pomakne ama baš svaka košćica izuzev vilice u duboko stresnom događaju kakav je porođaj. Poštujte tu žrtvu. Ništa na ovom svijetu nije „onako“.
Ili što rekoše rockeri iz slovenačke grupe Buldožer: Žene su ženstvene! Nego...
Nema komentara:
Objavi komentar