Jedno od najvećih izbornih iznenađenja u zadnji dvadesetak godina u Hrvatskoj, ali i regionu priredila je političko-aktivistička ekipa okupljena pod imenom „Možemo“, ostvarivši aposolutnu pobjedu na lokalnim izborima u Zagrebu.
Kako im je to uspjelo?
Kao i obično, ovakvi rezultati nisu posljedica neke slučajne stihije, već cijelog niza događaja - uzroka i posljedica, koji su se odvijali u zadnjih desetak godina. Izvrstan rezultat u Zagrebu posljedica je dugogodišnjeg aktivizma, ali i zbivanja, koja su im jednostavno išla na ruku.
„Možemo“ je kao projekat počeo na aktivizmu i zaštiti javnog prostora i interesa građana u Zagrebu, pri čemu je oštrica nezadovoljstva ponajprije bila uperena u pravcu pokojnog „vječitog“ gradonačelnika Milana Bandića, iza koga se vukao cijeli niz velikih korupcijskih afera, ali i dobro uglavljenih političkih opcija „svih boja“.
Na početku ismijavani kao „naivni čudaci“, aktivisti su se vremenom pretvorili u ozbiljnu javnu činjenicu, koja se teško mogla izgnoristati, posebno jer su išli direktno protiv sistema, a što niti jedna od „velikih stranaka“ iz različitih oportunističkih razloga nije htjela učiniti.
Za „Možemo“ je u takvoj situaciji igrala i i vlast i opozicja, nespremna za suočavanja sa svim posljedicama Bandićeve apsolutne vlasti, koja je dobrim dijelom već bila načeta korupcijskim aferama i sudskim slučajevima.
Dok su HDZ, pa i SDP „mazli“ ili tolerisali Bandića, zbog njegove svreprisutne „hobitnice interesa“, „Možemo“ je oštro nastupalo i koristilo svaku priliku da bivšeg gradonačenika raskrinka i prikaže ga u pravom svijetlu Gospodara, koji se nije pitao samo u Zagrebu, već i u državi preko svojih interesno i korupcijski povezanih „žetončića“ u Saboru RH.
Osim Bandića, čiji je populizam odavno prepoznat kao brana za bilo kakvo normlano funkcioniranje sistema, ekipi iz projekta Možemo na ruku je išlo i praktičko samouništenje SDP-a kao nekada moćne lijeve stranke, koja se već godinama sama urušava u unutarstranačkim borbama i pokušajima pronalaska novog identiteta.
SDP se birokratizirao, postao više stranka političkog centra, nego ljevice i pod Milanovićem jednostavno pogubio odustavši od nekih svojih temeljnih principa, a što se njihovim biračima nikako nije dopalo.
„Možemo“ je bilo tu da „pokupi“ baš sve one koji su se razočarali, u frakcijskim borbama, devastirani SDP, koji je polako postajao neka vrsta „lijevog HDZ-a“, nošen suicidalnom politikom Zorana Milanovića, koji je koketiranjem sa desnicom kompromitorao stranku.
Desno nije dobio, praktički – ništa, a na lijevom sprektru je puno izgubio.
Bilo da su njihovi birači ostajali kućama ili su jednostavno odlučili promijeniti opciju i prikloniti se onima, koje više i odlučnije zastupaju prave ljevičarske ideje i političku alternativu, a ne neke neoliberalne surogate, bez boje okusa ili mirisa, ali sa viškom političke šuplje priče.
Prvi nagovještaj uspjeha u Zagrebu bio je najavljen odličnim izbornim rezultatom na Općim izborima, jer se kasnijom analizom pokazalo kako Zagreb „diše“ za ovaj politički projekt, jer je ubjedljivoj većini Zagrebčana jednostavno dozlogrdila Bandićeva interesno-roidijačka politika, te se poželjeli nešto POTPUNO NOVO i drugačije.
Neki novi politički „šok“. Nešto poput stanja u Hrvatskoj nakon smrti Franje Tuđmana, kada je Hrvatska izabrala potpuni Tuđmanov „antipod“ u vidu Stipe Mesića. Mesić nije imao, niti puno novaca niti medije iza sebe, ali je ubjedljivo pobijedio, jer je biračima preko glave bilo onih koji su smatrali da nakon Tuđmana na vlast može doći političar istog ili sličnog kova.
Mesić je ponudio projekat predsjednika Anti-Tuđmana i ubjedljivo dobio, prepoznavši trenutak, baš kao što je sada Tomislav Tomašević odigrao na kartu gradonačelnika Anti-Bandića i to mu se itekako isplatilo.
Nije kalkulisao i bavio se starim pričama, veće dugo i ozbiljno radio, znajući da mu na ruku idu prilike i da će Bandić i njegova klika najviše nastradati, zbog vlastitih grijehova i kasnijih pokušaja da se sve to nekako gurne pod tepih ili lansira u zaborav vječnih sudskih procesa.
Ta bi borba u blatu još potrajala da nije bilo iznenadne Bandićeve smrti, pa je i taj zadnji kohezioni faktor „šefa svih šefova“ nestao i otvorio prostor za nove – potpuno drugačije inicijative.
Međutim, platforma „Možemo“ nije narasla samo na slabom SDP-u, te na zamoru političke javnosti Bandićem i njegovim ljudima. Ona je kao moderna politička platforma uspjela prikupiti ili bolje reći na izbore dovući i cijele segmente tzv. „novih birača“ – mahom mladih ljudi koji su sada ostajali na marganima ili su vjerovali da je politika tako prljav posao da im se u sve to ne isplati ulaziti.
Tomašević je ovom dijelu usnulog biračkog tijela prvo ponudio novi ideju, a onda im se obratio njihovim riječenikom, potpuno svjestan da se „novi birači“ mlađe generacije na izbore mogu izvući samo potpunim negiranjem „starih šema“, koje se godinama vuku bez jasnog plana i pojašanjenja zašto se ne bi moglo drugačije.
Sve ovo dovelo je do sjajnog izbornog rezulata i novih - gotovo revolucionarnih odnosa u zagrebačkoj Skupštini, ali konačna pobjeda će biti moguća samo ukoliko Tomašević i zasjedne u stolicu gradonačenika.
Njegova prednost iz prvog kruga je toliko velika, da bi svaka solucija, osim konačne pobjede - iskreno bila veliko iznenađenje. Ipak, Tomašević i pored svega mora bit itekao oprezan želi li dovesti „igru do kraja“.
Škoro jeste dobio četiri puta manje glasova u prvom krugu, ali ovo je sada nova politička utakmica, u kojoj će lider Domovinskog pokreta igrati na kartu dizanja moralne panike u Zegrebu, zbog mogućeg definitivnog preuzimanja grada od strane, kako on kaže, „ekstremne ljevice“.
Prvu „medvjeđu uslugu“ Tomaševiću ponudio je upravo dokazano loš politički taktičar predsjednik Zoran Milanović, koji je Tomaševića već proglasio gradonačelnikom!? Sve ovo može da dovede do stvaranja percepcije, kao je „sve gotovo“, te da će se Tomaševićeva pobjeda dogoditi „sama od sebe“.
Takva razmišljanja su upravo najopasnija za Tomaševića, posebno ukoliko Škoro u kratkom vremenu, ipak uspije mobilizirati „sve na desno“ baveći se prljavom kampanjom i pitanjima, koja zapravo nemaju nikakve veze sa izborima u Zagrebu, ali u ušima desnih - tradicionalnih birača „dobro zvuče“..znate ono...Bog, Domovina, Nacija...
U svakom slučaju u Zagrebu se već dogodila politička revolucija, koja ima i dodatnu težinu obzirom na finasijski, demografski i svaki drugi značaj glavnog grada Hrvatske. Ta nova „zeleno-crvena“ koalicija ima istorijasku šansu da okrene „civilizacijski točak“ u Zagrebu, pa možda i Hrvatskoj i to neće iće bez problema i podmetanja.
„Možemo“ je pokazalo da se itekako MOŽE, kada se male ruke slože i imaju jasan plan. Fenomen „nove ljevice“ je na taj način ozbiljno zakucao i na vrata zemalja bivše Jugoslavije, ali bi naivno bilo vjerovati da se jedan takav model tek tako - kao „copy-paste“ može provesti u nekim drugi gradovima u susjednim zemljama.
Prije svega potrebano je vrijeme, zatim jasna ideja i na kraju hrabrost da se „izađe iz kutije“ i ponudi nova priča, koja neće biti počesto fantazmagorična ljevičarska Arkadija, već idija, koja komunicira sa tokovima savremenih političkih odnosa i svijeta, koji se definitivno mijenja i u kome će malo toga ostati isti.
Pa i u politici – naravno.
Nema komentara:
Objavi komentar