U kojoj to stvarnosti živi hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman?
Pitanje je posve legitimno, nakon „rata riječima“ šefa hrvatske diplomatije sa ministrom unutrašnjih poslova Srbije i dežurnim „kerberom“ srbijanskog predsjednika Vučića - Aleksandrom Vulinom.
Grlić-Radman je prvo, iznenada, poručio da je "srpski svijet" – „ideja osvajačke politike" koja je poražena, da bi onda Vulin uzvratio, kako "srpski svet", eto „nije poziv na sukobe, već je "odgovor na političko i fizičko nasilje nad Srbima, na šutnju o zločinima u Oluji i na podsmjehivanje poklanim podrinjskim Srbima".
Kao da taj već ustaljeni geopolitički termin čuje po prvi put, Grlić-Radman se tako probudio iz svojevrsnog diplomatskog zimskog sna, iako se o projektu tzv. „srspkog sveta“, već mjesecima razglaba, čak i izvan uskih političkih i diplomatskih krugova.
Sve to vrijeme, Gordan Grlić-Radman, uredno šuti i praktički svojim nedjelovanjem - jednim dobrim dijelom cijelu stvar praktički i suštinski legitimizora u ime Hrvatske, da bi onda naglo - „okrenuo ploču“.
A, DA UPITA MILETA?
Ukoliko mu je zaista trebalo tako puno vremena da „skonta“ šta se krije iza projekta „srpskog sveta“, onda postoje samo dvije mogućnosti; ili je hrvatski top diplomata svjesno šutio vodeći se nekim „višim ciljevima“ ili jednostavno on i njegova ekipa iz ministarstva vanjskih poslova susjedne države nisu dorasli poslu, koga obavljaju!
Treće opcije nema niti je može biti!
Stvari su postale toliko očite, već duže vrijeme, da dodatna pojašanjenja trebaju samo teškim analfabetama i pokojem zalutalom stranom diplomati, van regiona, sa viškom ambicija i manjkom stvarnog znanja.
Mogli su o "srpskom svetu", omiljenoj temi novih-starih srbijanskih nacionalista proćaskati i na nedavnom kič-rođendanu Dragana Čovića u Mostaru... ali, eto - nije se našlo vremena.
Naknadna pamet ministara vanjskih poslova RH, nakon zbivanja u
Cetinju, biće prije svega proizvod naglo probuđene svijesti, potaknute
diplomatskim propitkivanjima da je Hrvatska, ipak hoćeš-nećeš dio EU i NATO-a, te da bi po logici stvari trebala
pratiti diplomatske korake Bruxellesa, a ne „jaraniti
se“ sa notornim Miloradom Dodikom. Preko njega i sa Beogradom i Moskvom.
Čuvena „hrvatska šutnja“ iz vremena raspada SFRJ, tako je ovih dana dobila svoj novi smisao i sadržaj.
Sada se više ne govori o potrebi izricanja odlučnog stava spram planova Slobodana Miloševića i njegove nacionalističke klike, već se priča vrti oko suštinski istog projekta u malo drugačijem okruženju i pakovanju.
Šutnja iz vremena SFRJ je bila produkt taktiziranja i reda poteza raspadajuće republičke komunističke partije, dok je ova najnovija nadograđena sasvim konkretnim interesima i „pokazanim jedinstvom interesa i ciljeva“, a gdje drugo nego u staroj mušteriji Beograda i Zagreba – BiH.
Znači li ovaj „rat riječi“ između Vulina i Grlića-Radmana da su se neke stvari u međuvremenu „pobrkale“ ili je ovo samo strateška igranka za domaću i regionalnu upotrebu kako bi se uzelo daha i smanjio pritisak iz EU diplomatskih krugova?
Vrijeme na Balkanu se opasno ubrzalo i vrlo brzo ćemo saznati šta je
zapravo na stolu. Ko ga kome tu - narodski rečeno - "zavlači"...
Prati li Zagreb Bruxelles ili Beograd?
Nema komentara:
Objavi komentar