Već od, ničim izazvanih, „čestitki“ srbijanskom predsjedniku, Aleksandru Vučiću, bilo je kristalno jasno da lider SDA, Bakir Izetbegović, ima određene planove u vezi zvaničnog Beograda. Samo je bilo pitanje koliko je daleko spreman ići?
Sada je to i službeno potvrdio izjavivši da mu – narodski rečeno – „neće pasti kruna sa glave“, ako ode u Beograd na razgovore sa Vučićem.
Dakle, Izetbegović je „prelomio“ i taj će se susret po svemu sudeći, ipak dogoditi i pored glasnih osporavanja, koja su izrečena u samoj najavi posjete. Čak i od njegovih političkih saveznika i partnera.
Nije sporno razgovarati ili pregovarati, ali je vrlo važno znati u kojem se kapacitetu to radi i u koje vrijeme.
Kako to onda lider SDA ide u Beograd?
Kao „predstavnik Bošnjaka“, državni parlamentarni zvaničnik ili možda samo kao lider jedne političke partije, koji se sastaje sa drugim liderom u susjednoj zemlji?
Tu stvari, nisu do kraja jasne i najbolje bi bilo da ih sam Izetbegović dodatno pojasni. Posebno zbog oštrih kritika, kojima je izložen.
Ukoliko se radi o čisto stranačkom sastanku, bez pokušaja da se u to uvedu narodi ili države, onda je to sasvim legitiman oblik komunikacije, jer na kraju krajeva - dijalog nema alternativu – kako se to kolokvijalno i demagoški kaže. Bez obzira na to što je Vučić itekako dužan mnogo toga reći i priznati u vezi BiH, prije nego se sa njim sjedne za sto.
Sasvim je druga priča, međutim, ukoliko Izetbegović ide u Beograd u funkciji „nacionalnog lidera“ ili možda same države!
Prije svega, za nekakve državne pregovore Izetbegović nema stvarnog legitimiteta, jer je to u domenu Vijeća ministara i Predsjedništva BiH, dok je format „nacionalnog lidera“, zapravo, potpuno neustavna kategorija, bez obzira što se jedan takav termin udomaćio u ovdašnjoj i regionalnoj javnosti.
Izetbegović je – istina, lider stranke, koju su mahom podržali Bošnjaci, ali ta stranka nikako ne može pledirati da zastupa interese cijelog naroda, niti može u njegovo ime bilo šta konačno dogovarati ili pregovarati.
Ona ima svoj politički kapacitet, koji je jako bitan, pa možda i odlučujući, ali prije svega u okvirima zvaničnih državnih institucija i tijela vlasti u kojma SDA participira, kao i ostale stranke.
Ni manje, ali ni više od toga.
Ukoliko, pak neko za argument uzme tezu da su pregovori nacionalnih lidera „realnosti“, pozivajući se na primjere Milorada Dodika i Dragana Čovića, onda treba postaviti i ovo pitanje:
Zašto se treba povoditi za pogrešnim primjerima hibridne demokratije i pristajati na nešto što se može protumačiti i kao ultimatum, na koga se – pristaje na „mala vrata“.
U svakom slučaju, odlaskom u Beograd, Izetbegović puno toga rizikuje i politički „stavlja na kocku“.
Ovo je sigurno njegov najrizičniji potez u cijeloj političkoj kerijeri. Kako stranačkoj, tako i državnoj.
Ovakav sastanak u vrijeme kada su Beograd, a posebno Banja Luka pod velikim pritiskom, koji će samo dodatno jačati, može se protumačiti i kao Izetbegovićev forsirani pokušaj smirivanja situacije, koji može imati za posljedicu nekakvo „spašavanje“ Dodika! To mu dobar dio političke BH javnosti sigurno nikako neće oporostiti ili zaboraviti. Ukoliko do toga dođe.
Iz cijele priče, nikako ne treba izbaciti niti međunarodni okvir i tzv. „tajnu diplomatiju“, koja ubrzano radi bez obzira što se čini da sve „stoji“.
Odavno je jasno da BiH nije samo lokalno ili regionalno pitanje, te da je na Balkanu sve uvezano sistemom spojenih posuda.
Da li je zbog svega toga i šireg konteksta Izetbegović jednostavno morao najaviti svoju posjetu Beogradu?
Uostalom, zašto se toliko čudimo...zar nije u sličnim okolnostima lider SDA već razgovarao sa Plenkovićem i Milanovićem u Zagrebu?
I nije mu pala kruna sa glave...
Nema komentara:
Objavi komentar