Osim regije Baltika i Ukrajine u kojoj već bjesni strašni rat, jedna od „vrućih tačaka“ dodira geopolitičkih interesa Rusije i Zapada je i prostor Zapadnog Balkana.
Bolje reći teritorij bivše Jugoslavije. Ili još tačnije – teritoriji država, koje (još) nisu čanice NATO saveza, a pokazuju takve aspiracije.
Dakle, Kosovo i za nas puno važnije - Bosna i Hercegovina!
Pitanje statusa Ukrajine i njene budućnosti je naravno za Rusiju najvažnije i Moskva je pokazala da, ako treba, svoje interese želi i hoće „štititi“ i najradikalnijim metodama. Utjecaj rata u Ukrajini na šire prostore Evrope je dugoročan i vrlo opasan.
Baltik je takođe važan za Rusiju i svakako je „na nišanu“, ali treba znati da se radi o zemljama iz punopravnog sastava NATO saveza, koje nije tako lako napasti, mada se (strogo vojnički gledano), radi o puno manjem „zalogaju“ za Moskvu od ogromne Ukrajine.
NATO bi u tom slučaju morao reagovati, jer je kolektivna zaštita „ugaoni kamen“ njegove strategije od koga se ne može odustati, ukoliko se želi sačuvati unutrašnja kohezija ove najjače vojne alijanse u svijetu.
Osim toga, vođenje dva rata na relativno bliskom geostrategijskom prostoru nije baš najpovoljnija opcija za Rusiju, te će taj scenario Moskva nastojati izbjeći ili ga aktivirati samo u slučaju neke krajnje nužde ili možda očaja.
Putin na Baltiku, uglavnom, nema niti svoje „spavače“ ili potencijalne partnere u politici i (para)vojnim strukturama, pa je i to veliki ograničavajući faktor za opciju moguće ruske invazije na sjever Evrope.
E, sada - ukoliko je rat u Ukrajini već aktiviran i u ponoj snazi, a na Baltiku je (u ovom trenutku) malo vjerovatan scenario, gdje bi to onda Putin mogao usmjeriti svoju pažnju?
Odgovor je nažalost – Zapadni Balkan!
Više je razloga za to...
Obzirom da je Rusija i svakom smislu, a posebno taktičkom i opretivnom daleko od ovog regiona, pokretanje „meteža“ na Balkanu bi svakako bio oblik „proxy“ (posrednog) sukoba, koga bi Rusija podržavala politički, materijalano, obavještajno i vojno.
Tu je potrebni i „potencijal za sukob“ oličen u nastojanjima Beograda i Banja Luke, da ostvare ideju „Srpskog sveta“.
Ne treba se lagati i zavaravati. Sve opcije na Balkanu su otvorene!
Ponajprije, zbog očiglednih nastojanja Rusije da se „uklini“ u ovaj važan dio Evrope preko svojih „satelita“. Vlasti u Beogradu i Banja Luci, ali i političkih i društvenih opcija, te organizacija u nekim drugim zemljama regiona. Kao što su Crna Gora, Kosovo i Sjeverna Makedonija.
Naravno, zadnje dvije države su članice NATO saveza, što Moskvi radikalno smanjuje opcije djelovanja, ali to ne znači da i za te, složene i ranjive državne strukture rusko hibrodno djelovanje neće biti veliki problem.
Da se ne lažemo; veliki broj „spavača“ djeluje na ovom prostoru i samo čeka povoljan trenutak „za delovanje“. U slučaju „iskazane potrebe“ ili „povoljnih prilika“.
Po tom pitanju jako je ugrožena Crna Gora u kojoj svako malo jedna vlast mijenju onu drugu, a politička scena doslovno ključa.
Međutim, najveći kapacitet za moguću krizu postoji na sjeveru Kosova i u BiH. „Okidač“ bi moglo biti ubrzano primanje ove dvije države u sastav NATO saveza!
Rusija je to već u više navrata otvoreno odbacila kao mogućnost i snažno kritikovala.
Problem je, ne toliko u stavu Moskve, već u spremnosti Banja Luke i Beograda da slijede „naputke“ ili kako rekoše nedavno iz ruske ambasade u BiH „zacrtane ciljeve“ sa brojnih sastanaka sa Putinom.
Primanje Kosova u NATO i priznanje od strane država EU, koje nisu priznale tu državu do sada, moglo bi u nekoj varijanti „horizonta događaja“ dovesti do moguće srbijanske intervencije po ugledu na rusku invaziju Ukrajine i to sa ciljem „zaštite“ Srba na sjeveru Kosova.
Scenarij nije savim izvjestan, ali nije niti nemoguć, posebno ukoliko dođe do komešanja u susjednoj BiH, gdje je Milorad Dodik već postavio političke osnove za moguću secesiju!
Za sada se sve odvija po modelu „step by step“, gdje se sve odrađuje sistemom malih, ali značajnih koraka, („malih političkih pobjeda“), te se zatim pušta da vrijeme uradi svoje. Dodik se ušutio i pritajio računajući kako mu nije oportuno da narušava do sada „postignuto“ ishitrenim potezima.
Posebno dok još drži ključeve krize i funkcionalnosti vlasti u BiH u svojim rukama.
Koalicija sa Čovićem i HDZ BiH još stoji, ali je samo pitanje vremena kada će pući, zbog pritiska Zapada na Hrvatsku da se odrekne pragmatičnog, ali jako malignog savezništva sa Banja Lukom i Beogradom. Saveznicima Putina, bez obzira na to kakve se izjave daju.
Nije NATO dobrovljno vatrogasno društvo!
Dodik „miruje“ i lukavo šalje dovosmislene poruke Zapadu, dok u isto vrijeme pažljivo osluškuje signale iz Beograda i Moskve.
To bi moglo biti samo zatišje pred buru, ukoliko dođe do destabilizacije odnose Srbije i Kosova, zbog ulaska u NATO savez, te tada sasvim izvjesne odluke da istim putem ide i BiH.
Veliko je pitanje kako bi Dodik i njegov krug ljudi mogao reagirati na odluku o eventulanom prijemu BiH u NATO savez. Posebno, jer se tome otvoreno i oštro protivi. I to ne zbog nekakve „neutralnosti“ o kojoj priča, već zbog toga što nešto tako (prijem BiH u NATO) nikako ne odgovara Rusiji.
Na kraju krajeva, najvažnije je pitanje, koliko su Beograd i Banja Luka odlučni slijeđanju ideja Vladimira Putina na Balkanu?
Za sada pokazuju da su itekako usaglašeni. Niti su osudili invaziju Ukrajine, niti su uveli sankcije i to itekako treba znati i na pravi način znati „pročitati“.
Imaju li ovi centri strategije „srpkog sveta“ zaista toliko kuraži i ludosti da za interese Rusije upetljaju u neki „proxy“ rat i to u okruženju zemalja članica EU i NATO saveza?
Vremena su se promijenila i nema više mjesta za različite igrice kojima su bili skloni Vučić i Dodik. EU i Zapad su sada jedinstveni u otklanjanju ruske prijetnje u Evropi. Govori se puno jasnije i odlučnije. Sa definiranim ciljevima i na svim poljima. Čak i oni koji su do juče u Putinu vidjeli samo „jakog lidera, a ne diktatora“, a Dodika smatrali „legitimnim faktorom“.
Hoće li to biti onaj dovoljan i potreban „faktor odvraćanja“ od mogućih novih avantura na Balkanu?
BiH mora učiti na iskustvima Ukrajine i onih, koji su tvrdili da rat „nije u interesu Putina“. Rat na istoku Evrope je pokazao da stara pravila jednostavno više ne važe i da je sve moguće.
Zato, kao što nekada reče Tito: Radimo kao da će hiljadu godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra izbiti rat!
Nema komentara:
Objavi komentar