Milorad Dodik – lider SNSD-a i „glavni šef“ RS-a (Baja!), već godinama živi, ali što je i puno važnije - preživljava pod nekakvim „sankcijama“. Juče američke, a sada britanske...
Evropa se još dvoumi oko toga treba li Dodika uopšte „pritisnuti“ i kako. Čak su im i simbolične kazne izgleda – „previše“.
O ozbiljnosti takvog „sankcionisanja Dodika“, najbolje svjedoči činjenica da Dodik sve ovo vrijeme uredno obavlja baš sve poslove kako je to činio i ranije!? Uz to je i redovan, pa i presudan „pregovorač“ u svim inicijativama, koje se pokreću iz kruga najmoćnjih zemalja svijeta, a tiču se načina da se raspetlja „Gordijev čvor“ u BiH.
Sve ovo vrijeme, Dodik ne samo da ne uvažava signale, koji mu se kao šalju putem različitih političkih izjava ili inicijativa, već još i pojačava ritam i pritisak svojih pažljivo skrojenih mjera sa ciljem potpune destabilizacije BiH i njenog mogućeg i za njega očekivanog raspada kao samostalnog državno-pravnog i međunarodnog subjekta.
Svojevremeno uvedene sankcije Dodiku i jednom dijelu njegovih ljudi, pokazale su se kao prava „diplomatska kamilica“ bez pravog sadržaja i snage.
Dodik se u prvo vrijeme malo primirio i taktički napravio par koraka unazad, ali kada je spoznao da su mu uvedene sankcije, uglavnom deklaratornog sadržaja, brzo se vratio na stare načine ponašanja i djelovanja - politiku svršenog čina i političke ucjene, bez puno prostora za dijalog. Ukoliko mu razgovori najvećim dijelom ne idu u prilog.
Radi na strategiji korak-po-korak, bez velikih i naglih poteza, ali sa puno malih značajnih „iskoraka“, kojima jača pritisak unutar sistema i na duže staze razlaže državotovornu supstancu BiH.
Kako je moguće da Dodik i pored svih sankcija, ipak opstaje na političkoj sceni, pa čak i određuje ritam zbivanja, prkoseći svima?
Odogovor nije jednostavan i kombinacija je više različitih stvari.
Prije svega, te sankcije Dodiku i ekipi, pa i one zadnje koje su sada stigle iz Velike Britanije su za njega uglavnom beznačajne, jer prakrički ne udaraju na samu supstancu njegovog pažljivo izgrađenog sistama po ugledu na model vlasti i kontrole Vučića i Putina.
Zapad tako želi „personalizirati“ sankcije prema Dodiku, bez kažnjavanja samog sistema unutar RS, koga opet vodi i kontrolira sam Dodik!? Njemu to na kraju čak i odgovara, jer se može pred vlastitim kerberima i brojnim pretorijanskim gardama prikazivati kao žrtva ili „zaštitnik nacionalnih interesa“, koji zbog toga „pati“, ali i nema namjeru odustati.
Osim toga, pokazalo se i kako Dodik ima savsvim jasno uočljivu i nezanemarivu grupaciju ljudi unutar zapadnog političkog kruga, koja ga otvoreno podržavaa jašući na valu novog suverenističkog konzervatizma, ali i islamofobije.
Najvažniji prmijer takve podrške je naravno mađarski premijer Viktor Orban, a ništa manje ne zaostaju niti hrvatrski i srpski predsjednici Zoran Milanović i Aleksnadar Vučić.
Do agresije na Ukrajinu, Zapad je morao računati i na otvorenu podršku Moskve i Putina Dodiku, ali je sada ta podrška, nakon svega, čini se više uteg, nego prednost. Zapravo je ozbiljan problem, jer je već odavno pstalo jasno kako je Milorad Dodik vjerovatno najvažniji ruski čovjek na Balkanu.
I dok važnost podrške iz Moskve rapidno slabi, pa ga čak i ugrožava, podrška iz Beograda je i dalje postojana i jasno definirana!
Vučiću se možda i ne dopada svaki Dodikov potez u BiH, ali je prisiljen „igrati“ sa njime, zbog značajne podrške unutar srbijanskih ultranacionalista, koji baš u lideru SNSD-a vide taj model ponašanja, kakav bi srpski političari trebali imati u odnosima sa Zapadom.
Po ugledu na Putina i Lukašenka.
Slično kao i u slučaju, kolege mu, Dragana Čovića i Dodik je jak politički faktor u susjednoj zemlji, bez koga se ne može svoditi nikakva ozbiljnija računica. Dijelom, zbog izgrađene pozicije jakog i moćnog lidera u BiH, ali i velikm dijelom, zbog brojnih veza sa Beogradom. Dodik je, naime, uredno i duboko inkorporiran u srbijanski državno-pravni sistem i „duboku državu“.
Najbolji dokaz za to su - gotovo dnevne konsultacije sa Vučićem ili nekim iz njegove najbliže ekipe. Dodik je „beogradski gubernator“ u BiH i zato, kako takav, jednostavno mora biti posebna briga Vučića i vladajuće garniture u Srbiji. Sve ostalo je politička farsa.
Zbog svega ovoga, nekakve „lokalizirane“ sankcije prema Dodiku ili bilo kome iz njegovog najbližeg ili daljeg kruga ljudi neće imati očekivani efekat.
Suština je u kontroli nad sistemom, a ne (nekim) ljudima, koji mu – svako iz svog razloga – služe ili ga servisiraju.
Dodik se sigurno neće „dovesti pameti“ time što neće moći putovati u SAD ili Veliku Britaniju! Njega će pogoditi samo sankcije koje neće direktno gađati samo njega, već i sistem koga je stvorio. Zajedno sa ostalima, koji su uključeni u tu interesnu geopolitičku igru.
Sankcije treba da „zabole“ Dodikovu piramidu vlasti i povezanih interesa od Beograda, preko Moskve i Budimpešte, pa sve do Zagreba, da bi se nešto postiglo ili očekivalo.
Ovakve „šminkerske“ sankcije imaju tek kratkoročan i zanemariv utjecaj, bez obzira na vanjsku manifestaciju. Dodiku čak i direkrno koriste, jer samo učvršćuju njegov samoproglašeni mit o tome kako je on taj, koji stoji na crti Zapadu i još pri tome opstaje.
Kako se ni Covid-19 ne može liječiti čajevima i paracetamolima, tako se ni Dodikove otvorene optrukcije i opasni planovi o komadanju (za početak!) BiH, ne mogu liječiti „SANKCIJICAMA“.
Nekakvim simobličnim zabranama putovanja ili posjedovanja imovine, koja je odavno, vjerovatno, (ako je ima) na puno sigurnijim mjestima od Londona ili Washingtona.
Za Dodikov separatizam i opasni avanturizam u ovom dijelu Evrope treba puno jača terapija sa lijekovima puno šireg spektra djelovanja.
Sve ostalo je je samo neugodno, ali suštinski bezopasno prgledavanje grla, ždrijela i krajknika.
Mile kaži..aaaaa
Nema komentara:
Objavi komentar