Očekivalo se da bi u Mostaru, na obilježavaju tridesete godišnjice od osnivanja HVO-a predsjednik susjedne RH, Zoran Milanović, mogao „dati gas“ i još malo pojačati nivo i sadržaj svojih poruka prema BiH i Bošnjicima....ali se na kraju odlučio za nešto drugačiji – „umiveniji način“.
Već na početku obraćanja dao je do znanja da će ovoga puta paziti šta priča, jer je, kako je rekao „svjestan da će se vagati svaka njegova riječ“.
Zato se od mrzovoljnog predsjednika sklonog različitim otrovnim metaforama, pa i neuvijenim uvredama pretvorio u dobrodušnog veseljaka, koji se koristi općim mjestima herceg-bosnake ikonografije i poetike, poput onog čuvenog stiha....“dođi da vidiš, dođi da se diviš“...
Milanović ne samo da je bio pitak i lepršav po pitanju stavova i poruka, već se pokušao i začuditi!?, tamo gdje nekog velikog čuđenja zapravo i nema - niti može biti. Naravno, za one koji ne bježe od činjenjenica. Jasno utvrđenih, čak i na međunarodnom sudu (ICTY).
Ali avaj, radoznalog Zokija žulja jedno pitanje, pa to ti je: “Što se, pobogu, u međuvremenu dogodilo, da nas smatrate neprijateljima” - zapitao se, za ovu priliku, "naivni i zaigrani“ Milanović.
Njegovo pitanje se zakotrljalo preko jezika kao da je predsjednik RH došao iz nekog političkog paralelnog svemira u kome nema jasnih haških presuda, ali ni njegovih izjava o, recimo, „sapunu i parfermu“. Nema relativizacije ili negiranja zločina. Nagrađivanja odlikovanjima osumnječenih za ozbiljne ratne zločine ili otvorene podrške Miloradu Dodiku, ali i Vladimiru Putinu!? Predsjednika zemlje u punopravnom sastavu NATO saveza i EU!?
Zašto se, onda, Milanović - kazali bi Mostarci „pravio mahnit“?
Vjerovatno zato, jer mu je to bilo politički oportuno, ali i jedino strateški moguće nakon što je svojim izjavama iskopao možda najdublje rovove podjela između Zagreba i Sarajeva. U isto vrijeme, dok je uredno proširivao i alsfartirao puteve saradnje sa Banja Lukom i Beogradom.
Malo se ta igra „prokužila“ i postala toliko očita, da je nije baš tako-lako više braniti „punim žarom“, pa valja malo „okrenuti ploču“. Strateški „stati na loptu“. Napraviti se naivan.
Imao je Milanović u šaci publiku u Kosači, koja mu je pljeskala, čak i više nego Čoviću, ali je odlučio povući ručnu i „samo“ podijeliti HRVATSKA odlikovanja.
Kaže.. po rangu niža od onog kojim je Franjo Tuđman „zakitio“ Aliju Izetbegovića. Kaže, ali ne ulazi u širi konteksti razloga dodjele ovog odlikovanja kada je se željelo, pod očitim pritiskom SAD i Zapada, izgladiti odnose sa Sarajevom, nakon otvorenog pokušaja komadanja BiH.
Nekakvo odlikovanje bila je zapravo najmanja moguća mjera iskazivanja kakvog-takvog kajanja, koga je Tuđman mogao sebi priušiti i to nakon „abdiciranja Mate Bobana“ i demontaže Herceg-Bosne! I da, osim Izetbegovića istim tim ordenom nagrađen je i Krešmir Zubak, ali je to Milanović, naravno „zaboravio“.
Samo odlikovanja vojnim postrojbama HVO, ali i onima koja su ranije podijeljena, će biti dovoljno da ova Milanovićeva posjeta Mostaru ostane zapisana kao kontraverzna, ali i dugoročno - kontraproduktivna.
Nije mu, zato, trebalo još da se „junači“ sa nekim novim metaforama o tome kako je BiH neka bezvezna država koja mora poslušati sve što joj on sugerira ili naloži.
Nije mu „bilo vrijeme“ – procijenio je.
Riječi je (ovoga puta) prešutio, a djelima (odlikovanjima) je pokazao šta (stvarno) misli i kako se odnosi prema kompleksnosti odnosa u BiH, ali i istini, kao osnovnom preduslovu svakog pomirenja.
E to je tek, nakon svega - nimalo čudno!
Nema komentara:
Objavi komentar