Znam da će mnogi aktuelnim mostarskim vlastima, naći - sasvim opravdano, rekli bi Mostarci - „hiljadu mahana“, ali nakon zadnjeg maratonskog zasjedanja Gradskog vijeća, neke su se važne stvari definitovno i konačno pomakle sa mrtve tačke! Iz gliba nazovi „real politike“.
Bez obzira na sitne ili krupne (predizborne) politikantske igre stranaka i svojevrsno „pesničenje“ po društvenim mrežama i internetu, Mostar je, nakon svega, ipak napravio veliki cilizacijski iskorak unaprijed!
Dogodio je veliki konsenzus oko „Partizanskog“...ulice grada više neće „krasiti“ imena iz mračne prošlosti NDH!
Konačno se stalo sa dosadašnjom praksom slijepog slijeđenja (pra)starih političkih narativa, koji ne donose nikakve rezultate, osim što proizvode „konzervirane probleme“ sa neograničenim vijekom trajanja.
Trasiraju podjele; od vrtića, preko škola, do - praktički svih segmenata života. Guraju Grad u beskrajnu pulsirajuću krizu...“krizu unutar krize“.
Da, radi se o nekim važnim svjetonazornim pitanjima, koja su možda bolna, ali bez pronalaženja konsenzusa o tome jednostavno nije moglo biti napretka. Mostar je, čini se, konačno ispuzao iz vlastite „luđačke košulje“. Teško i nakon dosta vremena, a politički subjekti su pokazali kako može i mora biti konsenzusa. Svaka druga opcija značila bi povratak u već isprobano bezvlašće, vječite rasprave bez konca i cilja, te politiku, koja je od ovoga grada godinama pravila „slučaj“.
Posebno je važno što se do tog cilja došlo aklamacijom gradskih vijećnika i bez pokušaja da „komšiji (nužno) crkne krava“.
Možda je to za neke razvijene demokratske sredine sasvim uobičajno i samo po sebi podrazumijevajuće, ali za Mostar je sve ovo „korak od sedam milja“! Momentum, koji se čekao godinama i koga valja sada iskoristiti za nove iskorake. Za politiku „zdrave pameti“ i pronalaženja rješenja na principima dobrog upravljanja i zajedničkih interasa.
Kako što je bio „slučaj“ - Mostar sada može postati i neka vrsta novog modela za resetovanje puno širih odnosa! Za početak u Federaciji BiH, pa i na na nivou države. Zašto ne? Pokazalo se da se može, kada se hoće i kada „voda dođe do grla“.
Ne treba, nakon svega, niti idealizirati stvari i tvrditi da je sve „gotovo“. Nije, niti može biti! Prije svega, dijalog (pa i o neugodnim pitanjima) je suština demokratije i ne može imati alternativu. Zvuči otrcano, ali je tako. Mostarska javna scena će i dalje biti dramatično fragmentirana o brojnim pitanjima. Posebno po onima iz nedavne (ratne) prošlosti.
Tu tek treba napraviti „iskorake“, kao što je to urađeno sa svjetonazonim pitanjima iz Drugog svjetskog rata! Od prije sedamdeset i kusur godina!?
Hoće li biti teško i bolno? Hoće! Može li se pronaći zajedničko rješenje? Mislim da može, ukoliko bude malo političke hrabrosti da se, za promjenu, razmišlja „izvan kutije“ i uvriježenih načina promišljanja.
Građanima Mostara mora biti jasno da niko od njih neće biti manji Hrvat, Bošnjak ili Srbin, ukoliko se stvari nazovu pravim imenom... ako se prihvate jasno utvrđene činjenice i u skladu sa time povuku određeni potezi. Ovaj grad je predugo živo u strahu od drugih. Vrijeme je da se okrene samom sebi i pokopa vlastite „kosture iz ormara“ i demone.
Ukoliko su naše generacije bile zarobljenici jedne samouništavajuće politike, da li je nužno da to budu naša djeca i unuci?
Možemo li se konačno „dozvati pameti“?
Nema komentara:
Objavi komentar