Svaka vrsta bilo kakve smislene i principijelne politike daljeg proširenja Evropske unije (EU), pretvorila se, ovih dana, u potpunu farsu!
Jeftino političko poigravanje riječima bez stvarnog logičkog rasporeda i smisla. Svi principi su sada nakon velikog „geopolitičkog restetiranja“ u Evropi (koje još traje) dovedeni pod znak pitanja i sve se može ili ne mora tumačiti, onako kako je napisano ili rečeno.
Zavisi od „ugla gledanja“ ili trenutnog razvoja „situacije“.
Trguje se naveliko i naširoko...zauzimaju se pozicije...poziva na velike ideje. Ukrajina i Moldavija će dobiti status kandidata za članstvo. Očigledno „preko reda“, ali to je, ionako, posljedica geopolitičkih tektonskih poremećaja, a ne bilo kakvih principa ili ispunjenih kriterija.
Ukoliko su glavni kriteriji za dobijanje kandidatskog statusa ratno stanje i agresija (Ukrajina) ili neposredna ratna opasnost (Moldavija), onda bi BiH po tom kriteriju, već odavno trebala dobiti isti status...ali - nije.
Ponajprije, jer nije tako velika i (pre)važna za Euroaziju kao Ukrajina... jer se agresija uz pripadajući genocid na suverenu zemlju nije dogodila u geopolitički „pogodno vrijeme“ i vjerovatno jer u njoj – možda...ipak živi previše onih, koji se izjašnjavaju kao muslimani!
Godinama i decenijama nam se priča priča o principima, uslovima i nekakvoj „mapi puta“...govorilo se kako su političari u BiH najodgovorniji kao i izabrani lideri, a dobro se znalo šta je stvarni problem i ko to zapravo sve suštinski koči!
Dodik tako godinama sve drži na početku ili bolje reću „u šahu“, ali su kritike iz Bruxellesa sve vrijeme stizale (gotovo u pravilu) na račun BiH kao države!?
Bez obzira što su se imena i prezimena glavnih „kočničara“ itekako znala, a što oni nisu niti krili. Zapravo se time i ponosili, jer su uvidjeli da nema prave i odgovarajuće akcije...jer su spoznali ili im je čak „došapnuto“ da će Evropa u slučaju BiH i dalje da se ponaša autistično, okrečući glavu od pravih problema i uzroka krize.
Danas to Bruxelles konačno uviđa i „konta“. Dodik je prepoznat kao „Putinov čovjek“, kao i još nekih „igrači“ na Balkanu, ali slabe koristi od svega toga! Dodik i pridruženi mu Čović su i dalje „faktori“ bez koji se ne može i koji se pozivaju na navodno važne dogovore. Jasno je onda zašto stvari i dalje stoje u mjestu i zašto Ukrajina i Moldavija „mogu“, dok se BiH mora zadovoljiti nekakvim „uslovim statusom“.
Statusom vječite privremenosti i nejasnog stanja.
Sve to je posljedica evropske neprincipijelnosti i nastavka politike, prema kojoj samo za BiH važe neka posebna pravila. Dobro i drugi imaju posebne prilike, ali se njima očito to ne uzima kao „otegotna okolnost“, za razliku od BiH u čijem slučaju je to i dalje preovladavajući politički narativ.
Evropa je prvo (uglavnom u časne izuzetke) prespavala agresiju i najveće ratne zločine u Evropi od Drugog svjetskog rata, zatim nas uvjeravala kako se sa politikama oboružanim instrumentima opstrukcije, koje su pokušale raskomadati zemlju - može i mora „graditi budućnost“, a sada nam u vrijeme kada svi kriteriju postaju relativni šalje signal da moramo još pričekati.
Nije to „zrelo“...čak ni za kandidatski status, koji suštinski ne znači ništa i ne garantuje nikakav konačan ulazak u EU. O tome bi i neke druge zemlje itakako imale šta reći. Međutim, ni takva simbolična gesta nije namjenjena za BiH. Zašto?
Zato što se svaka buduća kriza u BiH, vjeruje se, „može ograničiti ili nekako kontrolisati“. Zato, jer graničimo sa susjedima, koji bi jedva dočekali da opet budu neki garanti mira i zato, jer smo samo „kusur“ u krutoj strategiji „priznavanja realiteta“ i „zatečenih stanja“.
A rezolucije, velike riječi i priče o Evropi, koja „nije dovršen projekat bez zemalja Zapadnog Balkana?“ – pitate se...
E, pa to more bit' da bidne, a more bit' i da ne bidne...
Nema komentara:
Objavi komentar