Za premijera RH i lidera hrvatskog HDZ-a, kažu, kako je „zlatni dečko“ evropske centrističke desnice! Politički je mlad i (još) nepotrošen. Komunikativan i politički obrazovan.
Tehnokrata, koji govori par jezika i ima dara za počesto komplikovana evropska politička „pimplanja“. Uživa u dominaciji nad političkim protivnicima. „JA i samo...JA - sam najveći“...voli o sebi misliti Plenković, dok „mezi“ medije i protivnike.
Mnogi mu prognoziraju veliku karijeru u Bruxellesu – jednom kada više ne bude hrvatski premijer. Dijelom, zbog kvalitata koje ima, a dijelom i zbog toga što dolazi iz male zamlje, pa može biti dobar „medijator“ u političkim preslagivanjima između najvećih desnih stranaka, država i politika.
Desni politčki Bruxelles voli Plenkovića – lider HDZ-a im uzvraća „ljubav“ odlučnim slijeđenjem „generalne agende“.
Međutiim, gotovo sve ono što se u Bruxellesu doživljava kao njegov kvalitet u Hrvatkoj je „slabo nošena roba“. Tehnokratski i menadžerski dio HDZ-a je uvijek bio na marginama stranke, dok je najveći dio glavne struje ove stranke i dalje debelo na političkim projekcijama „prosvijećenog nacionalizma“, koga je trasirao Franjo Tuđman.
Kada taj radikalni – ognjištarski HDZ nešto ozbiljno zabrlja na scenu stupa neki od tehnokrata i političkih pragmatičara. Čista sigurica. Politiku zna, ne boji se, jer zna da mu Šeks i ekipa čuvaju leđa, a Bruxelles jedva čeka da na scenu stupi neki „europejac“.
Nekada Sanader – sada Plenković. Uljuđeni, počešljani, itekako svjesni vrlo desnog nasljeđa stranke, ali i dovoljno otvoreni za nova stremljenja...govore strane jezike i imaju priču za Evropljane.
Mali problem je samo u tome što se članstvu HDZ-a baš i ne dopadaju takvi maniri. Sanadera je stranačka baza do izbijanja brojnih afera i mogla nekako progutati kao „Tuđmanovog nasljednika“, ali sa Plenkovićem to nikeko ne ide kako treba...iako se „Plenki“ – jako trudi. Nije da nije. Tuđman je i dalje neprikosnoven, a sve njegove obljetnice se pažljivo obilježavaju. Plenković u svojim nastupima čak i pokušava da unese malo onog „iskonskog žara“ tuđmanizma u svoju retoriku.
Iako mu „ne stoji“, zna Plenki i da malo podigne glas i zaprijeti, prema - prije svega vlastitoj stranci, ali i desnoj opoziciji. Želi pokazati da nije „mekan“ – odnosno „anemičan“. Da štiti nacionalne interese, te da nije „europejec“ – nadimak koji se na suverenističkoj sceni Hrvatske doživljava puno više kao uvreda, a ne kompliment!
I tako korak-po-korak....izborni-po-izbori Plenković je itekako učvrstio svoju vlast, prije svega u stranci. Pobornik je „stabilokracije“, koja imponira desnom biračkom tijelu, a slabašnu i ideološki dezorijentiranu oporbu je stavio – u mali đep...ali nije sve tako savršeno i bajno.
Hrvatska „duboka država“ već godinama drži u šahu Plenkovića svojim zahtjevima u BiH. On je tako rastrgnut između moćne stranačke i desne opozicije sklone Čoviću i revitalizaciji Herceg-Bosne i realnosti na terenu. Posebno u međunarodnim krugovima, gdje se itekako analizira bliskost stavova jednog dijela vlasti i opozicije sa Miloradom Dodikom ili još gore – Vladimirom Putinom!
Za razliku od nekih desničara, Plenković nema dilema koga treba podržati u ratu na istoku Evrope, a to Bruxelles, koji drži stranu Ukrajini - itekako zna prepoznati i honorirati. Plenki im je zato jako važan i nastoji ga se podržati da ostane „za volanom“.
Podrška je raznovrsna: od finansijskih injekcija bez presedana, poput stotina milona eura za Pelješki most, (koga su gradili Kinezi!?) – do neke vrste razumjevanja za potrebu Plenkovića da lobira za interese Dragana Čovića i HDZ BiH.
Plenkovića tako „pila“ vlastita stranka, zbog neostvarivanja planova u BiH, a Plenković nakon toga „pila“ politički Bruxelles, lobirajući uz parolu da i Hrvati „moraju nešto dobiti u BiH“.
Rezultatna te politike „suspregnitih sila“ dovela je do pokušaja da se na mala vrata preko Visokog predstavnika u BiH (barem dijelom) proguraju stavovi Dragana Čovića u reformi Izbornog zakona. Mislilo se na brzaka završiti posao, a na ruku im je išao i stav iz jednog dijela američke diplomatije da se - eto „treba prvo završiti sa krizama u FBiH“, da bi se „posvetilo Dodiku i njegovim prijetnjama“.
Plan je bio lukavo osmišljen i kumulativno realiziran, ali...barem za sada nije dao očekivane rezultate. Otpor je bio prejak, pa se povukla ručna uz mogućnost da se isti proces otkoči u „povoljnom trenutku“. Cijela stvar je još „živa“...ne treba imati zabluda.
Plenković je takav razvoj situacije dočekao vrlo nerovozan, što nikako nije tipično za njega. On obično ne gubi živce tako-lako...skontao je to nekako „osobno“.
U jednom trenutku je čak počeo i opasno ličiti na svog „krvnika“ - Zorana Milanovića i njegovu retoriku, kada je mirne proteste građana ispred OHR-a u Sarajevu nazvao „groznima“, te čak uspio pronaći nekakvu poveznicu između izgradnje Pelješkog mosta i potrebe izmjena Izbornog zakona u BiH!?
Ono što je važno znati, nakon svega, je da kriza u BiH nije samo neko naše unutardržavno pitanje.
Naime, i Hrvatska i Srbija se itekako trude da to bude i njihovo pitanje, ali da se „ne vidi“. Politički odnosi u susjednim zemljama se tako direktno odnose i na stanje u našoj zemlji, gdje BiH postala svojevrsno „bojno polje“ za politička razračunavanja „izvan BiH, ali u vezi sa BiH!“
Plenković ili Milanović? Vučić ili...neko...potpuno nevažno, jer političari u komšiluku se mijenjaju i odlaze...politike ostaju iste!
Odavno su se oni - „prebrojali“...ja, ja i opet samo JA!
Nema komentara:
Objavi komentar