Države nastala nakon raspada bivše zajedničke
države nisu naučile (skoro) ništa iz svoje turbulentne i krvave prošlosti!
Zadnjih dvadesetak i nešto više godina
na sceni je bila samo „istorijska pauza“ u kojoj su se vidale ratne rane
i Evropa pokušavala uvjeriti da je Balkan nakon užasnog ratnog iskustva spreman
na neku vrstu resetovanja odnosa i građenja (novog) povjerenja.
Dok je „teška ruka“ međunarodnih agencija, sudova
ili diplomata važnih zemalja bdjela nad Balkanom stvari su se nekako i
pomicale naprijed, iako su su više bile pogonjene snagom ekonomskih realiteta i
tržišta novca, nego stvarnih promjene odnosa.
Svašta je Balkan isprobao,
ali se na kraju vratio na manje-više iste pozicije. Tamo gdje je nekada bio! U gudure
ideoloških sukoba i planove o stvaranju novih, odnosno starih povjesno/istorijskih
projekata. Ništa se nije dogodilo iznenada ili slučajno.
Presude za ratne zločine se prešućuju ili čak negiraju.
Zločinici su opet „heroji“. U svakom slučaju nisu proizvele nikakve opipljive
efekte, a to im je bila osnovna namjena. Zbog toga se potrošilo „brdo novca“.
Najbolji prmjer za sve to su Hrvatska i Srbija.
Dok je to bilo oportuno, Hrvatska se vodila evropskim
principima i težila takvim modelima, ali kada je ostvarila svoje
vanjskopolitičke ciljeve (EU i NATO) skoro sve do tada urađeno počelo se (organizovano)
urušavati.
Vrhunac te strategije su događanja iz zadnjih
godinu dana kada su pravo građanstva bez ikakvih ograda i uz vrlo neobična „pojašenjenja“
dobile i one ideologije za koje se tvrdilo ili vjerovalo da su „poražene“.
Što se tiče Srbije tamo je jedno kratko vrijeme tinjala
nada da bi se ova država konačno mogla osloboditi aveti prošlosti,
ali je ritualno ubistvo premijera Zorana Đinđića u startu onemogućilo te procese. Nova
vlast se još neko vrijeme trudila ostaviti utisak da je na „novom putu“, ali je
ponovni dolazak na vlast „preobučenih radikala“ vratio politiku Slobodana
Miloševića na scenu.
Čak i u puno radikalnoj verziji manipulacije i
otvorenog zagovaranja „vrijednosti“ hibridnih režima. Te lažne demokratije u kojoj
su izbori samo „paravan“ iza kojeg se krije dobro uhodani režim stvarne države, koji doslovno kontroliše sve segmente života, a prava vlast je u
rukama samo jednog čovjeka i njegove odabrane ekipe.
Odjeci takvih politika najviše „zvone“ u sredini.
U BiH, koja se decenijama organizovano drži u nejasnom
stanju uz stalno proizvođenje kriza, koje imaju zadatak da do kraja oslabe
kohezione faktore državne strukture i ovu državu suštinski raskomadaju po
etničkim granicama i principima.
Takvih je nastojanja bilo i biće, ali ovoga puta
su puno opasniji, jer se slični projekti već uveliko valjaju Evropom,
gdje se ide linijom manjeg otpora i „poštivanja realiteta“.
Sarajevo mora nekako skovati pakleno dobar
plan da bi se oduprlo ovakvim nastojanjima, ali koliko vidim probosanske
politike se (još uvijek) više bore za prevlast nad preostalim resursima i
koristima od vlasti, nego što pokušavaju da izgrade nekakav „zajednički front
interesa“ na tragu državne opstojnosti.
Zagreb i Beograd nisu htjeli naučiti lekcije
iz prošlosti, dok je Sarajevo „izostalo sa nastave“ u svom čudnom uvjerenju da
su velikodržavni projekti susjeda „poraženi“, te da će posao u BiH „završiti
stranci“.
Krug se opet zatvorio. Suštinski i metaforički.
Još jedna „tranzicija“ je u toku. Ona u nedavnu i ne tako daleku prošlost.
Samo što ovoga puta nećemo moći reći da „nismo
znali“!
Nema komentara:
Objavi komentar