RAZUMIJE LI "POLITIKA" ŠTA SU PRAVI PROBLEMI MOSTARACA?

 

U gluho doba dana, upravo okončane neradne nedjelje, Mostar je zadesila strašna vijest.

U kompleksu ruševina u strogom centru grada, smrtno je stradala jedna muška osoba, nakon uršavanja ratom gotovo potpuno uništene konstrukcije jedne od zgrada. Ogromna količina kamena i betona sručila sa na čovjeka, koji je baš na tom opasnom mjestu tražio svojih par maraka zarade. 

Ne da živi, već a preživi...

Stradalo je „lice sa margine“. Mali čovjek u potrazi za bilo kakvom zaradom, čak i ako se može poginuti. „Berač željeza“... Tragedija je mogla biti i veća, ali na sreću nije.

Pogibija nesretnog „berača željeza“ razotkrila nam je u svom najbrutalnijem svjetlu ono za što znamo godinama i decenijama, a pravimo se da ne postoji - ruševine rata, koje i danas - skoro 30 godina od sukoba, „krase“ dobar dio poznatih i prometnih lokacija u gradu! 

 

Godine prolaze, redaju se vlasti i zvaničnici, ali problem manje-više ostaje isti. Centar grada, Glavna ulica, Zema, Razvitak....spisak dopunite sami u svojim glavama.

I nije ovo prvi put da neko strada, ali nakon početne brige i negodovanja u pravilu nastupaju godine šutnje i poštivanja realnosti. Međutim, kako vrijeme neumitno nagriza, već ratom, granatama – vatrom i vodom oštećene ostatke nekadašnjih zdanja, problem postaje sve veći.

Bolje reći opasniji!

Trebi li poginuti neko koga znamo, ko je dio ovdašnje „gradske raje“ ili „iz struktura“, a ne „berač željeza“, da bi konačno svi mi, pa i vlasti „skontali“ pored kakvih „bombi“ Mostarci prolaze svaki dan?

Jasno je da je to projekat, koji zahtjeva ogromne novce, ali od nečega se mora početi, već jednom. Možda je demolicija najbolje rješenje?

Kada se moglo demolirati stambeno zdanje Razvitka, zašto se i ostala opasna mjesta, koja itekako ugrožavaju živote građana, ne mogu riješiti na isti način? To ne znači da se opet moramo vaditi na „papire“, jer vlasnička i sva druga prava neće nestiti sa demolicijom, što je takođe jasno vidljivo na primjerima nekih drugih objekata, koji su „uklonjeni“.

Mora postojati nešto što se zove „opšta korist“ i potreba, jer će se ovaj problem sa daljim protokom vremena i doslovno istovariti - pred naša vrata. Samo da pri tome ne padne još koja „glava“... 

 

 

Problemom ruševina i njihove sanacije ili demolicije, mora se pod hitno pozabaviti gradska vlast, a ne igrati se procedurama, kako se to čini ovih dana, zbog jedne, pazite sada – „Svečane sjednice“.

Nisu procedure i kruta politika bez emocija (neki bi kazali i bez razuma) ono što je najvažnije u ovom gradu. Gradonačelnik mjesecima agituje kako treba urediti i napraviti Mostar evropskim gradom, a onda se dohvati „procedura“, kao najvažnijeg pitanja i to na temi dodjele priznanja američkom ambasadoru u BiH i Šefu delegacije EU u našoj zemlji!?

Za takve „probleme“ građani Mostara sigurno nisu birali najviše gradske zvaničnike. Kao niti za prigodne svečarske vatromete, bez kojih ne može proći niti jedan važan događaj. Čak ni vjerski!?

Umjesto da se pozabave stvarnim potrebama ovog grada, a ruševine su samo jedna od najurgentnijih stvari koje valja popraviti, vlasti u Mostaru, nakon „medenog mjeseca“, opet izmišljaju dubioze za nove podjele i politikantsvo zasnovano na dnevnoj politici!? 

 

Taj smo film već odavno odgledali i to više puta i pomalo je već dosadan i na kraju krajeva – nepotreban. Snimite neki novi....

Mostar treba novu energiju, a ne stare priče o procedurama, etničkim pravima, čak i pod cijenu zdravog razuma. Treba nam vlast, koja će se pozabaviti ovdašnjim stvarima i gorućim problemima, a ne nekom visokom politikom.

Jednostavnije rečeno...treba nam malo više pameti! Imamo li je?