Nakon, skoro trideset godina u BiH se opet priča o ratu!
Realna je to opcija - slažu se mnogi...ukoliko se nastavi sa sadašnjim (ne)politkama.
Iz naše, ne toliko davne, ali dovoljno daleke prošlosti, izgleda da nismo naučili ništa...ili malo toga. "Krug" se opet zatvara na istim pitanjima i izmišljenim dilemama.
Zvijeri nisu mrtve, kako je to neko volio vjerovati.
Opet na sceni jašu politike, koje su se samo pritajile i čekale povoljan trenutak da se pojave na svijetlu dana.
Poput vampira željnih krvi...
Baš zbog toga napisao sam esej "Početak", kao prisjećanje na jedno vrijeme, koje se uporno vraća, ali i kao opomenu, dok još imamo zdrave pameti.
Svaka slučajnost sa već proživljenim u kontekstu aktulenih zbivanja u BiH je namjerna!
POČETAK
Kako počinje rat?
Majčinim zabrinutim pogledom, dok sa rukom preko usta sluša najnovije vijesti na radiju.
Očevom šutnjom, kada ga upitaš; Ima li šta novo u gradu i šta kažu ljudi iz njegovog preduzeća? Sestrinim iznenadnim odlaskom „na more“, bez puno objašnjena i ljudima, kojima na licu možeš čitati samo brigu.
Noćnim patrolama, „našima i njihovima“...pucnjavama i eksplozijama o kojima sutra ujutro „niko ništa ne zna“.
Radio i TV prenosima „važnih“ sjednica, koje se samo prekidaju, a nikada se ne završavaju. Reporterima, koji pjene u mikrofon. Urednicima koji, dok trepću očima, pitaju se ... „Nećemo valjda u rat?“
Političarima i strankama, koje se nadmudruju u Parlamentu. Rudarima, koji hoće samo da rade... Titovim slikama, koje se nose po navici, ali i nekim novim simbolima izvučenim iz istorijskih ormara.
Pozivanjem na mir, koji, eto - „nema alternative“. Mitinzima i na brzinu organizovanim koncertima na kojima se povlače jake i teške riječi...citiraju se filozofi.
Čudno obučenim ljudima, koji ne skrivaju naoružanje i bombe okačene ležerno oko novog JNA pojasa boje eurokrema, dok se „šeću“ gradom. Atmosferom pritajnog straha o kome se ne priča, iako svi dobro znaju kuda to vodi.
Novčanicama koje mirišu na štampu...helikopterima i avionima u niskom letu, iako „nije vježba Teritorijalne odbrane“.
Cisternom, koja ne prevozi gorivo, već granate i eksploziv. Tipovima koji vitlaju kromiranim pištoljima, dok turiraju automobile..pa malo pripucaju...u zrak. Nestašicom goriva i blokadama puteva. Komšijama, koje se više „ne poznaju“ i samo se značajno gledaju sa prozora.
Tenkovima, koji se vozikaju gradom na svega par desetina metara od tebe, dok ti gledaš i ne može da vjeruješ da se to događa. Buka, podrhrtavanje mosta - kiša, koja mostarski „rominja“, miris izduvnih gasova iz moćnih ratnih mašina teških desetne tona.
Ljudima, koje godinama poznaješ, a onda ti se preko noći učine dalekima i nepoznatima...kao da se nikada niste sreli ili poznavali.
Napetim iščekivanjem neminovnog dolaska „teškog sranja“ u koga mnogi ne žele vjerovati...dok drugi uveliko glancaju, tek kupljeno ili tajno zaduženo oružje i čekaju...
Odlaskom u kino u gluho doba dana, jer ne znaš šta bi više sam sa sobom i iznenadnim prekidom filma, na šta niko od zaposlenih ne reaguje. I onda...u tišni izađeš zajedno sa još nekoliko zbunjenih i pritajno uplašanih ljudi i suočiš se sa prijetećom tišinom.
Kasnijim žurnim koracima gradom, koji se - kao u onom starom westernu – boji dolaska noći!
Tajanstvenim noćnim svjetlima na okolnim brdima, rotacijama na autima, koja jure preko mostova i bulevara...radnjama u kojima ima sve manje robe i sve više bezvrijednog novca.
Apotekama u kojima više nema onih „najvažnijih lijekova“.
Radnicima, koji idu na posao tek tako u firme i preduzeća u kojima se gasi proizvodnja. Ugašenim neonskim reklamama kafića u kojima se nekada tražilo „mjesto više“.
Djecom, koju roditelji više ne puštaju vani...
I bez obzira koliko se slutio ili znao, nikada nisi spreman za suočavanja sa tom neumitnom sudbinom. Uvijek se nadaš, mada itekako znaš šta, zapravo, slijedi...
Kada rat počinje, život polako posustaje i pretvara se u niz slučajnih trenutaka. Gomilu nasumučnih bljeskova.
Svijet oko tebe krene poprimati neki potpuno novi smisao i drugo značenje. Kao ružan san...strašna priča iz djetinjstva, kojom su te plašili kako bi otišao ranije na spavanje...
I kad' zista konačno PUKNE, tu si samo da probaš pokupti krhotine vlastitog i tuđih života, koji više nikada neće biti isti!
Nema komentara:
Objavi komentar