Pismo zahvale, koje je lider HDZ BiH Dragan Čović uputio kolegi iz “sestrinske
stranke” i premijeru RH Andreju Plenkoviću moglo bi se čitati i kao primjer
dobre političke satire, da nije jednog „sitnog“, ali važnog detalja!
Čović se, naime, nije šalio! Nije tu bilo nikakvih alegorija ili fino upakovane ironije. Samo čisto i nepatvoreno divljenje. Kako su se nekada pisala pisma „najvećem sinu“...
Prva viloina HDZ BiH i HNS-a, tako se u nešto dužem političkom eseju punom neskrivenog divljenja i poštovanja zahvaljuje Plenkoviću "na neprocjenjivom doprinosu na dodjeli kandidacijskog statusa Bosni i Hercegovini za članstvo u Europskoj uniji".
Dopustite mi da ovim putem uputim neizmjernu zahvalnost u ime moje domovine Bosne i Hercegovine, kao i mene osobno, te jasno naznačim kako je upravo Vlada Republike Hrvatske, pod Vašim vodstvom, najzaslužnija za ovaj povijesni iskorak prema punopravnom članstvu, navodi Čović u pismu hrvatskom premijeru.
Kaže i kako je Plekovićevo ponašanje bilo taj „presudni čimbenik“, koji je izravno doprinio sazrijevanju institucija i država članica EU-a o potrebi donošenja odlučnih odluka i slanja signala koji će ohrabriti sve aktere u BiH da udruženo počnu djelovati u korist dublje europeizacije BiH i transformacije njezina društva.
Prema ovoj Čovićevoj varijanti događaja izgleda da, praktički, nikoga u EU nije bilo briga za BiH. Osim, naravno, Plenkovića, koji je opet i pored svojih izuzetno velikih problema u vlastitoj državi našao vremena i načina da „pomogne BiH“ u dobijanju kandidacijskog statusa.
I to ne bilo kako, već kao „presudni čimbenik“!
Prava istina je, naravno, značajno drugačija i nema baš neke velike veze sa političkim meta jezikom iz Čovićevog „ljubavnog pisma“.
Nije sporno da je Plenković bio i da jeste na liniji da se i BiH, poput zemlje zahvaćene ratom!? (Ukrajina) dodijeli kandidacijski status, samo je pitanje kakvi su pri tome bili njegovi pravi motivi?
Dobrosusjedska politika Zagreba ili pak pažljivo uočena i planirana dobra prilika da se u ponešto ulovi u mutnoj vodi?
U odnosu na BiH i pitanje položaja Hrvata u našoj zemlji službeni Zagreb se odavno vodi jasnim partikularnim interesima, koji se opet umataju u nekakva generalna opredjeljenja i strategije. Prezentira se generalno, djeluje se specifično i prema jasno utvrđenoj agendi. Počesto i izvan dobrih običaja i „pravne stečevine“ u EU.
Mostar prvo problematizira i aktuelizira, da bi onda Zagreb hitro preuzeo novi usaglašeni narativ i pretvorio ga najvećim dijelom u svoju zvaničnu državnu politiku (i dalje prema EU i NATO savezu). Toliko duboko involviranu u odnose u susjednoj zemlji (BiH) da to jednim većim dijelom dobrano izlazi izvan okvira uobičajne zainteresiranosti. Čović nije na vlasti u RH, ali preko „presudnog čimbenika“ ima itekakav, čak i presudan utjecaj u Zagrebu! Barem, kada je u pitanju BiH.
Zamislimo za trenutak, da se...recimo Srbija (ili neka druga zemlja)...na barem neki sličan način pozabavi nekim unutrašnjim pitanjima u Hrvatskoj, (status Srba) na način kako to godinama čini Zagreb u BiH!? Kakva bi to galama bila? Ali u slučaju BiH, se eto - može i tako kako se već radi. Čak i uz prigodno, ali značano ćutanje u Bruxellesu. I odluke „Visokog“.
Zapravo, dva sestrinska HDZ-a - onaj u Zagrebu i ovaj u Mostaru - djeluju do kraja koordinirano i usaglašeno! Kadrovski, ideološki, praktično i politički. Sve je to jako dobro razrađena i uštimana strategija, koja se samo vješto prekriva formalnim plaštom međunarodnih odnosa i dobrih običaja. Poput ovog najnovijeg pisma-zahvale Čovića Plenkoviću.
Kao, eto desilo se...“nije tu bilo nikakvog šireg plana“, ali hvala vam! Puno i „neizmjerno zahvalno“.
Oh, što te volim joj!
Nema komentara:
Objavi komentar