Vrijeme se strašno ubrzalo za predsjednika Srbije - Aleksandra Vučića. Sve njegove igre su manje-više okončane i pročitane, a sve manje je i manevarskog prostora za kreirenje nekih novih.
Vučić, kao neupitni srbijanski lider, koji sve drži „pod ključem“ - suočen je sa konačnim posljedicama svoje politike „sjedenja na dvije stolice“, jer su stvari postale bolno jednostavne.
Naime, Srbija je praktički jedina zemlja u Evropi, koja nije uvela nikakve sankcije u Rusiji, zbog agresije na Ukrajinu!? I to, puno toga govori – samo za sebe. Ponajviše za sam zvanični Beograd i njegov položaj u svijetu. Pod geopolitičkom kapom Zapada. Moskva je, ipak (pre)daleko!
Evropa i Zapad (EU i SAD) više ne vjeruju u slatkorječive najave Vučića i njegovih ljudi. Riječi su potrošene i sada se traže konkretna djela. Nije to priča bez osnova ili prijetnja „praznom puškom“. Bar ne - ovom prilikom. Srbiji zaista nad glavom vise sankcije, koje nije vidjela još od vremena vladavine Slobodana Miloševića! Ostao je sam...
Niko više nema ni vremena, a ni živaca da stalno sluša Vučićeva dociranja, objašnjenja i pojašnjenja bez kraja i konca. Ta vječna igra geopolitičke ekvilibristike se potrošila do kraja i više nema nikakvog čvrstog oslonca. Pitanje je veliko i da li ga je ikada imala ili se to Vučiću samo činilo.
Dokidanje uvoza (jeftinije) ruske nafte preko Hrvatske, samo je uvod u moguću seriju sankcija, koje će biti vrlo neugodne i za Vučića pogubne.
„Malo“ upozorenje.
Svjestan je toga i sam „srbijanski gazda“, pa pokušavao kao na seoskom vašaru da skupo proda, ono što je nabavio jeftino. Retorikom ekstremnog srbijanskog nacionalizma u kombinaciji sa totalnom medijskom kontrolom i prodajom „jeftinih političkih kolača“.
Nešto se moglo prodati Zapadu, još prije pola godine, ali sada je i to uglavnom propalo. Vjerovatnije je da će Vučić morati prodavati srbijansko „porodično srebro“, ipak - ispod cijene!
Rado bi Vučić Srbiju „udao“ u Evropu, jer je to pragmatično i za Srbiju probitačno, ali se nikako ne može osloboditi godinama brižljivo njegovane rusofilije. Vrlo bliske veze sa Moskvom na kojoj je Vučić dobrim dijelom bazirao svoju politiku i strategiju. Najvećim dijelom i zbog (do sada) ugodne podrške za nešto takvo od strane nacionalističke Srbije, ali i SPC.
Vučić se, figurativno, može sada samo da
se, nakon svega, „okači na najvišlje drvo“, jer nema opcije, koja mu do
kraja odgovara ili garantuje nastavak neupitne autoritarne vlasti.
S jedne strane je Zapad sa sankcijama i uslovima, a sa druge strane je nacionalistička srbijanska javnost i Crkva sa svojim stavovima kako Srbija treba postati i „ruska gubernija", ako treba.
Zato i šalje u javnost zbunjujuće i kontradiktorne poruke. Čas je kriza bez presedana, čas blagostanje. Dogorilo je do nokta!
Vučić se sada nalazi čvrsto usidren u minskom polju vlastitih zabluda i pogrešnih procjena.
Svaki korak mora prvo „odvagati“ prije nego ga napravi...a vijeme curi!
Nema komentara:
Objavi komentar