ZNAJU ŠTA JE BILO... I BAŠ IH BRIGA!
Hrvatska se sa stepenom nulte tolerancije
odnosi prema svakoj relativizaciji ili pokušaju dovođenja u pitanje
zvaničnog „narativa“ o svetinji Domovinskog rata.
To naslijeđe se čuva kao nekada „bratstvo-jedinistvo“.
Dakle, kao „zjenica oka svoga“.
Zvanični Zagreb se, barem načelno, zalaže za
politiku kojom se treba okrenuti budućnosti i zaboraviti strahote rata iz prošlosti,
ali i dalje vrlo revnosno i detaljno... i to trideset godina nakon rata - istražuje
i sudi. O baš svemu ima svoj zvanični stav od koga se ne odustaje.
Niti za milimetar.
Na svaki, pa makar i potpuno benigni problem
(mahanje zastavama ili pjevanje pjesama npr.) reaguje se krajanje odlučno i
uz značajnu političku i medijsku pažnju. Međutim, prema problemima i dubiozama „njenih
mangupa“, Hrvatska se postavlja krajnje aljkavo i bez dovoljno odlučnosti.
Ono što traži u odnosu drugih prema ratu na svom državnom teritoriju - Hrvatska dosljedno
zanemaruje po pitanju susjeda?!
Najeklatantniji primjer je odnos zvaničnog
Zagreba, prema SUDSKI UTVRĐENIM činjenicama u slučaju tzv. Herceg-Bosne,
ali i uloge tadašanjeg državnog rukovodstva u svemu tome.
U presudi nema puno prostora za manevrisanja
ili čitanja nečega čega nema, ali zvanični Zagreb se ponaša kao da je
presuda Haškog suda tek nekakva „tehnička stvar“, koja je eto... primljena k
znanju, ali se suštinski ignoriše, a konkretnim potezima – čak i negira!?
Što se tiče naslijeđa „Domovinskog rata“ HVO je,
praktički, stavljen u istu ravan sa Hrvatskom vojskom i više se tretira
kao pridružena vojna jedinica, nego kao vojna formacija nastala u
susjednoj državi, koja je opet nakon Daytona - „utopljena“ u OS BiH.
U skladu s time dijele se i zasluge i priznanja.
Godinama je Zagreb vrlo oprezno nastupao u vezi s tim pitanjem, jer je itekako dobro znao šta se zaista desilo i šta piše u Haškoj presudi, ali već duže vrijeme, to je nešto na šta se malo ko obazire. Čak se i dijele visoka vojna priznanja, vrše postrojavanja i sve prikazuje kao „dva prsta jedne ruke“.
Tu tanku granicu je prvi odlučno
prešao načelno „lijevi predsjednik“ Zoran Milanović – klasični politički homo
duplex, koji u međunarodnim odnosima glumi nekakvog nepatvorenog zagovornika
pravde, dok se u regiji, a posebno prema BiH ponaša kao najdesniji
desničar. Neuvijeno poručuje i ispaljuje stavove klasične desnice i
pri tome zna biti čak krajnje neugodan.
Poput one čuvene paradigme sa „parfemom i sapunom“.
U skladu sa trenutnim političkim preferencijama,
Milanović se čak robusnije odnosi prema Bošnjacima i BiH, nego prema
Srbiji ili entitetu RS, iako je upravo Armija RBiH na osnovu „Splitskog
sporazuma“ dala značajan doprinos u uspjehu akcije „Oluja“. O tome se uporno šuti, ali se na sva zvona – urbi
et orbi - širi popularni narativ kako
je baš Zagreb Olujom „spriječio novi genocid u Bihaću“.
Iz zamršene slike odnosa u ratu i agresiji
na BiH, Zagreb pažljivo bira samo one činjenice, koje mu odgovaraju, dok uredno
– prvo gura pod tepih ono što mu ne odgovara, da bi se kasnije postavio... kao
da svega toga nije niti bilo!
Kao i prije tri decenije Zagreb u odnosu na
Sarajevo pokušava biti „stariji brat“ o čijim se stavovima ne raspravlja, nego
se isti uzimaju zdravo za gotovo i bez previše propitkivanja.
Oni jako dobro ZNAJU ŠTA JE BILO i baš zato se ponašaju
da NIJE UOPŠTE BILO!
Može im se...dok Sarajevo (UGLAVNOM) šuti...
uzalud me podsjećaš
uzalud pokušavaš
uzalud draga ja se više ničeg
starog ne sjećam... (Bombaj štampa)
