Hrvatska se sa stepenom nulte tolerancije
odnosi prema svakoj relativizaciji ili pokušaju dovođenja u pitanje
zvaničnog „narativa“ o svetinji Domovinskog rata.
To naslijeđe se čuva kao nekada „bratstvo-jedinistvo“.
Dakle, kao „zjenica oka svoga“.
Zvanični Zagreb se, barem načelno, zalaže za
politiku kojom se treba okrenuti budućnosti i zaboraviti strahote rata iz prošlosti,
ali i dalje vrlo revnosno i detaljno... i to trideset godina nakon rata - istražuje
i sudi. O baš svemu ima svoj zvanični stav od koga se ne odustaje.
Niti za milimetar.
Na svaki, pa makar i potpuno benigni problem
(mahanje zastavama ili pjevanje pjesama npr.) reaguje se krajanje odlučno i
uz značajnu političku i medijsku pažnju. Međutim, prema problemima i dubiozama „njenih
mangupa“, Hrvatska se postavlja krajnje aljkavo i bez dovoljno odlučnosti.
Ono što traži u odnosu drugih prema ratu na svom državnom teritoriju - Hrvatska dosljedno
zanemaruje po pitanju susjeda?!
Najeklatantniji primjer je odnos zvaničnog
Zagreba, prema SUDSKI UTVRĐENIM činjenicama u slučaju tzv. Herceg-Bosne,
ali i uloge tadašanjeg državnog rukovodstva u svemu tome.
U presudi nema puno prostora za manevrisanja
ili čitanja nečega čega nema, ali zvanični Zagreb se ponaša kao da je
presuda Haškog suda tek nekakva „tehnička stvar“, koja je eto... primljena k
znanju, ali se suštinski ignoriše, a konkretnim potezima – čak i negira!?
Što se tiče naslijeđa „Domovinskog rata“ HVO je,
praktički, stavljen u istu ravan sa Hrvatskom vojskom i više se tretira
kao pridružena vojna jedinica, nego kao vojna formacija nastala u
susjednoj državi, koja je opet nakon Daytona - „utopljena“ u OS BiH.
U skladu s time dijele se i zasluge i priznanja.
Godinama je Zagreb vrlo oprezno nastupao u vezi s tim pitanjem, jer je itekako dobro znao šta se zaista desilo i šta piše u Haškoj presudi, ali već duže vrijeme, to je nešto na šta se malo ko obazire. Čak se i dijele visoka vojna priznanja, vrše postrojavanja i sve prikazuje kao „dva prsta jedne ruke“.
Tu tanku granicu je prvi odlučno
prešao načelno „lijevi predsjednik“ Zoran Milanović – klasični politički homo
duplex, koji u međunarodnim odnosima glumi nekakvog nepatvorenog zagovornika
pravde, dok se u regiji, a posebno prema BiH ponaša kao najdesniji
desničar. Neuvijeno poručuje i ispaljuje stavove klasične desnice i
pri tome zna biti čak krajnje neugodan.
Poput one čuvene paradigme sa „parfemom i sapunom“.
U skladu sa trenutnim političkim preferencijama,
Milanović se čak robusnije odnosi prema Bošnjacima i BiH, nego prema
Srbiji ili entitetu RS, iako je upravo Armija RBiH na osnovu „Splitskog
sporazuma“ dala značajan doprinos u uspjehu akcije „Oluja“. O tome se uporno šuti, ali se na sva zvona – urbi
et orbi - širi popularni narativ kako
je baš Zagreb Olujom „spriječio novi genocid u Bihaću“.
Iz zamršene slike odnosa u ratu i agresiji
na BiH, Zagreb pažljivo bira samo one činjenice, koje mu odgovaraju, dok uredno
– prvo gura pod tepih ono što mu ne odgovara, da bi se kasnije postavio... kao
da svega toga nije niti bilo!
Kao i prije tri decenije Zagreb u odnosu na
Sarajevo pokušava biti „stariji brat“ o čijim se stavovima ne raspravlja, nego
se isti uzimaju zdravo za gotovo i bez previše propitkivanja.
Oni jako dobro ZNAJU ŠTA JE BILO i baš zato se ponašaju
da NIJE UOPŠTE BILO!
Može im se...dok Sarajevo (UGLAVNOM) šuti...
uzalud me podsjećaš
uzalud pokušavaš
uzalud draga ja se više ničeg
starog ne sjećam... (Bombaj štampa)
Nema komentara:
Objavi komentar