Mostar se ovih dana pridružio dugom nizu gradova u bivšoj Jugoslaviji, čiji su građani javnim skupovima željeli odati, da se razumijemo, zaslužno priznanje jednom od najvećih kantautora i „narodnih pjesnika“ sa prostora bivše zemlje.
Čak mi je i par vrlo ozbiljniih ljudi, onako u prolazu, ili na društvenim mrežama znalo reći kako ih jako brine to što se u Mostaru „ne planira ništa zbog Đoleta“.
I eto, bilo je, iako mi se nimalo ne sviđa što su prekršene sve epidemiolške mjere.
Ne smatram to baš nikakvim problemom. Šta više, drago mi je što je, barem dio Mostara, na taj način odao zasluženo priznanje „Panonskom mornaru“, čije su pjesme, dobrim dijelom oblikovale naša djestinjstva i odrastanja. Kasnije uspjehe, neuspjehe i zablude...Đole je jednostavno postao dio naše kolektivne estradne i fenomenološke svijesti, bez obzira sviđalo se to nekome ili ne.
Međutim, iskreno, brine me jedna druga, za nas Mostarce - one kojima nacija i vjera nisu jedina "validna legitimacija" i najvažnija stvar.
Nekako u isto vrijeme životnu i kulturnu scenu Mostara zauvijek je napustio i ugledni mostarski umjetnik, bez čijeg djela i radova nema nikakve ozbiljne priče o umjetničkoj sceni grada u zadnjih pedeset i kusur godina.
Umro je Florijan Mićković! Jedan od stare garde. Zapravo - posljednji.
Čovjek, koji je živio umjetnost i iza sebe ostavio brojna važna djela, koja su odavno prešla naše lokalne granice i nametnula se svojom ljepotom izraza i umjetničkom hrabrošću i inventivnošću. Sada kada bi smo htjeli „tjerati mak na konac“, vjerovatno bi svako od nas mogao naći nešto što mu se možda ne dopada u biografiji velikog mostarskog umjetnika.
Ali znate onu staru mudru izreku: Nema savršenih bografija. Ima samo onih, koji sebe malo bolje skrivaju...
Da je Mostaru, ovom gradu i njegovim građanima, zaista stalo do pravih vrijednosti, meštar Mićković ne bi, iz njemu najdražeg grada, otišao gotovo u potpunoj gromoglasnoj tišini!? Tišini koja je razotkrila sve naše zablude i naivna vjerovanja da se Grad postaje tako što se izgrade zgrade, bulevari, mostovi i ceste.
Ne i opet ne!
Grad se postaje, jer se baštine prave kulturološke vrijednosti i oni koji su nešto stvorili i što će trajati i biti svjedokom jednog vremena, načina razmišljanja i potrebe da se izađe iz striktno lokalne priče, a opet ostane svoj. Prepoznatljiv.
Ovakvim odnosom prema Mićkoviću, ponajprije smo pokazali kakav je odnos nas samih prema Mostaru u i onome što ovaj grad personificira. Pokazali smo da olako prelazimo preko ljepote stvaranja, kojom se se tako ponosimo i koju uvijek ističemo.
Da budem do kraja iskren. Foliramo.
Nismo opsjednuti grad ni pozorištem, niti umjetnošću uopće. Opsjednuti smo vlastitom vizijom navodne važnosti, koja je uvijek veća i jača od bilo kakvog razuma ili stvarnih činjenica. Tuđe nam je uvijek draže, nego ono vlastito. Jedni drugima podapinjemo, a onda smjerno stupamo, kada nešto dođe "izvana". Ubi nas jal i pogrešno shvatanje lokal patriotizma. Glavni nam je "argument". "Okle njega"!
Gospodo, pljunili smo sami sebi u lice. Pokazali se onakvima kakvi zapravo jesmo - potpuno nesvjesni u šta smo se, u međuvremenu, pretvorili.
Ali znate onu staru „Zabranjenog pušenja“ iz pjesme „Ibro dirka“....ali, samo prava raja je znala u čemu je trik...da parafraziram: Florijan ti jarane iz Mostara nije samozvana veličina, već defakto umjetnik“.
Shvaćate?
Nema komentara:
Objavi komentar