Vrijeme brzo leti... Zoran Milanović je, evo već godinu dana, na Pantovčaku. Bio premijer, sada je predsjednik RH. U predizbornoj kampanji sa potrošenom Kolindom Grabar-Kitarović obećao je da će biti „predsjednik s karakterom“. Dalje od toga nije išao. Predsjednik „s karakterom“ je slogan sa toliko praznog hoda i ničega, kao kada bi ste u lokalnom granapu prodavali „voće s ukusom“.
Sve ostalo je bila uobičajna izborna „vožnjica“ u sukobu sa kandidakinjom bez šansi i sa podrškom raspolućene stranke rastrgane unutrašnjim sukobima. Mnogi su tada vjerovali da biraju „manje zlo“ procjenjujući da ne može biti gore od Kolinde. Obećanje ludom radovanje... Milanović je puno sličniji Kolindi, nego što i sam želi priznati.
Sadržaj je tu negdje, samo je forma drastično drugačija. Kolinda je igrala na ženski šarm na tragu ljubavnih „herz“ romana, dok Milanović izigrava odlučnog i „nabrijanog“ alfa mužijaka, koji „ne prašta“. Zoki voli da pokazuje mišiće. Kolinda je pjevala i slala osmjehe.
„Tuče thompson, kalašnjikov, a i zbrojevka“...
I dobro, kakav je to „karakter“ Milanovića na koji je toliko ponosan da ga je uzeo za svoj predizborni moto? Težak, brate, težak...do bola. Nametljiv i razmetljiv. Uvijek ima barem pet rečenica viška.
Milanović je klasični „namćor“, koji voli da prvocira i pravi se strašno bitan i važan. Voli i da šokira javnost nastupajući na način koji je doličniji uličnoj raspravi, nego smislenom političkom nastupu. Pred kamarema i medijima Milanović samo čeka trenutak da „eksplodira“. Krene on uglađeno i polako, onako „briselski“ i onda samo u jednom trenutku; zabije vrat među ramena – stisne oči, napravi gotovo bolan izraz lica i spektakl može da krene....puca Zoki iz svih oružja. Kao da mu u glavi zuji trash folk hit Šerifa Konjevića...“Kasno će biti kasnije“... mora odmah sve „istresti“.
Lista osoba i uvreda u samo godinu dana je, mora se priznati – impresivna. Na svaki odgovor, Milanović reaguje još žešće i sadržajno prizemnije. Ne bira riječi, pozivajući se na autoritet izabranog predsjednika. To je ono što bi se u političkom smislu moglo nazvati „pravom na zloupotrebu funkcije“.
Mnogi misle kako Milanović ima „kratak fitilj“ i da je to razlog njegovih nastupa na granici zdravorazumske logike . Mislim da je to, ipak samo dio priče. Zoki jeste onaj koji se voli „ćerati“, što reče srbijanski nacionalistički poeta i ljubitelj „lepe reči“, Matija Bečković, ali siguran sam da je ta predstava samo dio njegove pažljivo domišljene strategije da ON postane vijest i da se nametne, kada već nema baš previše ustavnih ovlaštanja. Šta bi tek bilo da je predsjednik neke veće, bogatije i utjecajnije zemlje?
U svjetonazorskom smislu predsjednik RH je svojevrsni „politički sataraš“.
Svega tu ima, ponajviše onoga što većina onih koji su glasali za njega ne smatra nekim pretjerano važnim vrijednostima. Uglavnom opća mjesta sa hrvatske desnice i nešto iz političkog centra. Jedinu pravu idološku vezu sa ljevicom Milanović ostvaruje preko protivljenja ustašofiliji i pozdravu ZDS i tu je dosljedan.
Valjda je procjenio da bi mu to moglo dobro doći i na međunarodnoj sceni, gdje se Hrvatskoj već duže vrijeme prigovara zbog blagog odnosa prema nasljeđu i rezultatima Pavelićevog režima. Sve ostalo je improvizacija ili „spektakl“. Istinskoj desnici se i pored ove epizode sa pozdravom ZDS, agresivni Milanović suštinski više dopada, od kako tvrde „anemičnog“ Plenkovića.
Legitimiziranje Dodika i "sapun" za BiH
Ako ima improvizacije u Hrvatskoj, Milanovićeva politika prema BiH je više nego jasno ocrtana. U tom segmentu Milanović je bez uvijanja podržao politički savez Čović-Dodik, te aktivno radi na njegovoj daljoj promociji u Hrvatskoj. Upravo je on politički legitimizirao Milorada Dodika u Zagrebu i Hrvatskoj, pravdajući to višim interesima i potrebom zaštite prava Hrvata u BiH. Čak i kada Mile oplete po Hrvatskoj i Hrvatima.
Milanović je i jedan od aktivnijih zagovaratelja svođenja pregovora o BiH na princip „vođa naroda“ u čemu je dobio očekivanu podršku iz Mostara, Banja Luke i Beograda. Čitaj, Čovića, Dodika i Vučića.
Ide Milanović i par koraka dalje, pa docira s strane nudeći sam usluge koje niko nije tražio. Znate ono...„prvo sapun, onda parfem“. Odlikuje i bivšeg HVO generala u povodu godišnjice „Oluje“ potpuno zanemarujući presude Haškog suda, ali i aktuelne optužnice za najteža djela ratnog zločina.
Desnica ga u tome otvoreno podržava, a ljevica se pravi da „nije čula, ni vidjela“.
Zoki starta toliko nisko prema BiH, da se čak i problematična politika Kolinde Grabar-Kitarović, čini kao „kamilica“, on odnosu na ono šta on radi i kakve poruke šalje. Zoki nas baš i ne voli, jer je, još kao premijer, imao potrebu reći da je BiH - „veliki shit“.
Ali znate, kakvi su namćori. Oni ništa ne vole, osim sebe. Naravno i definitivno.
Nema komentara:
Objavi komentar