Između riječi i djela predsjednika i vladara Srbije, Aleksandra Vučića je velika i duboka provalija!
S jedne strane je „umiveni“ i slatkorječivi Vučić, koji poziva na „očuvanje mira“, jačanje „bratskih veza“ i saradnju „na opštu dobrobit“, dok je sa druge strane tog procjepa misli i konkretnih poteza - gomila jasnih akcija, koje su u suštoj suprotnosti sa svime ranije izrečenim.
Vučić tako poziva na rješavanje otvorenih pitanja sa Bošnjacima, (uz očuvanje interesa Srba, Srbije, ali i RS dakako), dok u isto vrijeme gotovo na dnevnoj bazi kontaktira ili bolje reći ohrabruje Milorada Dodika da nastavi sa razbijanjem BiH kao države!?
Evo, uzmimo za primjer najnovije koordinirano usvajanje Zakona o očuvanju srpskog jezika i ćirilice u parlamentima RS i Srbije.
Pod uslovom da ostavimo po strani (dnevno)politički dio priče, koji je itekako važan i suštinski osmišljen da provocira i kreira još jednu spornu temu, treba se zapitati da li je Vučić (da je htio) mogao - kao akt dobre volje - recimo „ubjediti“ Dodika da prestane sa segregacijskom diskriminacijom Bošnjaka i njihovog jezika u entitetu RS?
Posebno, jer je poručeno da zakon o ćirilici i srpskom jeziku, eto nema namjeru da uskraćuje prava drugim narodima, te je nešto takvo, između ostalog, regulisano i ustavnim rješenjima o jednakopravnosti naroda u BiH.
Naravno da je mogao, ali nije i neće.
Dakle, Vučić navodno želi „najbolje moguće odnose sa Bošnjacima“, dok u isto vrijeme ohrabruje uvođenje segregacijskih i protivustavnih zakona u susjednoj zemlji, čiji politički integritet i teritorijalni integritet navodo „poštuje“!?
Primjer Zakona o jeziku i ćirilici, samo je vrh ledenog brijega istovjetnih ponašanja zvaničnog Beograda, koji po principu toplo-hladno, strategijom malih koraka polako praktički - sada i u zakonodavnom smislu „usisava“ BH entitet RS, čak i u svoj pravni sistem!
Beograd bi to još nekako i dodatno sakrio (ako je moguće), ali tu je Dodik da to javno, jasno i glasno javnosti pojasni na nekoj od press konferencija ili za govornicom entitetskog parlamenta.
Važno je samo da Vučić ostane "pozadi", iako upravo on sa svojom ekipom vuče konce iza scene.
Ukoliko Dodik nije dovoljan da opere, pojasni ili zaprijeti, tu je Vučićeva srbijanska rezervna opcija u vidu - Crnogorci bi kazali „dva sokola“ – Ivice Dačića i Aleksandra Vulina.
„Lijevog“ i „Desnog“....
Pomalo šašavog „pjevača po kafanama i prijemima“, lajavog jezika, lažnog socijaliste Dačića ili uniformisanog militanta bez iskustva, sklonog najgorim medijskim ekscesima svih vrsta, koji „luta“ od policije do vojske u liku Vulina.
Taj srbijanski „nacional-socijalistički trijumvirat“ nije tako čudno sklopljen kako se na prvi pogled čini.
Oba Aleksandra i „mali Ivica“, su dio jedne te iste političke ostavštine Slobodana Miloševića i njegove supruge Mirjane Marković. SPS-a, JUL-a i Radikala.
Oni su ta najuža politička „pretorijanska garda“ Vučića, koja uskoči uvijek kada treba reći ili uraditi ono što glavnom šefu i nekadašnjem Miloševićevom ministru – Vučiću trenutno nije oportuno ili je bolje da on ostane tamo gdje i jeste – u sjeni.
Triumvirat
Vučić-Dačić-Vulin živi je i nepatvoreni dokaz, kako prava suština politike Slobodana
Miloševića nije umrla zajedno sa njim u ćeliji Haškog suda, već je itekako
živa!
Ta ideja što veće Srbije, danas je prepakovana u „srpski svet“ i kao takva se itekako provodi kao srbijanska državna geopolitička strategija na Balkanu. Uz obilatu, pa i presudnu pomoć SPC-a. Njen motiv nije, niti dobronamjeran, niti mirotovoran kako to Vučić želi prikazati u svom teatru političkih opsejna.
Vučić se samo dobro kamuflira i sakriva iza leđa svojih izvođača prljavih radova.
Na isti način kao što je to radio Slobodan Milošević pravdajući se svijetu kako je on eto za mir, ali da su problem neki srbijanski desničari i političko vodstvo Srba „preko Drine“.
Uostalom i glavni igrači su iz tog jednog te istog kruga - nekadašni „mladi lavovi“, koji su dovoljno odrasli da im se da u ruke zadatak da „završe započeto“.
Nema više Karadžića, Mladića i Miloševića, ali itekako ima Dodika, Dačića, Vulina i - da se ne zezamo glavnog šefa – Vučića.
NAIME, PRINCIP JE ISTI – SVE OSTALO SU NIJANSE...
Nema komentara:
Objavi komentar