Denis Zvidić je bio neka vrsta bošnjačke političke zvijezde i „must have“ političar, sve dok jednog dana nije ostao – bez stranke. Magija je nestala, baš kao u bajci o Pepeljugi..
Zvizdić u SDA (sa svom stranačkom mašinerijom, povezanim interesima i utjecajma), te Zvizdić izvan ove stranke, su dva sasvim različita „politička entiteta“.
Prvi utjecajan, elokventan i pomalo - za ovdašnje prilike – „ulickan“, drugi – onaj bez podrške „dinosaurus stranke“...slab, neodlučan i konfuzan.
Htio bi Denis svašta, ali nekako ne ide, pa to ti je!
Čini se da je i on itekako bio svjestan ovakvog, za njega nepovoljnog scenarija, pa je toliko odugovlačio sa izlaskom iz SDA. Iako je svima – osim njemu, bilo kristalno jasno da je „romansa“ sa SDA i Bakirom Izetbegovićem gotova i da se na tim temeljima (ako ih uopšte više ima), ne može graditi bilo kakva suvisla politička budućnost.
Na kraju je izašao iz SDA, kada je „baš morao“, cijelo vrijeme se nadajući da će doći do nekog obrata...da će opet biti najbolji „šefov jaran“, da će se sve izrečeno i izneseno, nekako popeglati „u interesu BiH u Bošnjaka“.
Nije i neće i to je glavni Zvizdićev problem u njegovom političkom životu izvan SDA. Treba to „provariti“...
Za tu stranku on je, istina, bliža, ali - ipak samo prošlost, dok je ostalima u čija bi „jata“ možda mogao uletjeti jednostavno „prezelen“ ili su pak mišljenja da mu se, nakon svega, ne treba davati bilo šta na tacni. Posebno ne, neka važna izborna kandidatira. Oni smatraju kako Zvizdić ne može, tek tako, biti do juče u SDA, a danas značajan kandidat opozicije, te da mu je potrebna određena doza dokazivanja i pročišćenja.
Suočen sa dvije mogućnosti od kojih niti jedna od njih nije za njega izgledna i profitabilna, Zvizdić se pokrenuo i aktivirao u pravcu politike „sam svoj majstor“, nudeći svima okolo svoje dobre usluge.
Možda se neko i zakači!
Taktika je nešto drugačija, ali je sadržaj opako isti. Upeglana javna pojava, elokventnost po
pitanju biranja riječi i termina, ali i dobro poznata mlakost, koju Zvizdić tumači kao dosljednost, dok većina javnosti to doživljava kao očiglednu slabost. Nešto kao bošnjačka verzija Ivice Račana...
Svaki put kada Zvizdić u nekom od medija izrekne mudrost kako je on za „meritokratiju, a ne partitokratiju“, siguran sam izgubi barem hiljadu potencijalnih glasača!
Umjesto da govori jasnim jezikom primjerenim „običnim“ ljudima, Zvizdić u javnosti nastupa koristeći nekakav politički „meta govor“, prepun lijepo sročenih rečenica i doktorskih fraza, ali bez stvarno važnog i što je najproblematičnije - odlučnog sadržaja.
Poput lijepo uglancanog automobila sa vrlo slabim motorom, koji lijepo stoji parkiran, ali se strašno muči da povuče...kada zatreba.
Sve ovo navodi na zaključak kako Zvizdić pored svih svojih neospornih kvaliteta, ipak nema kvalitet potreban za liderske pozicije. On se najbolje snalazi kao „desna ruka“ i „najbolji jaran“ pravog šefa i njegove supruge i taj posao odrađuje – mora se priznati – jako dobro.
E sad' kada treba preuzeti volan, stisnuti gas i biti onaj koji vodi, a ne slijedi – Zvizdić ima problem. Poput lijepog auta sa slabim motorom... Na papiru je sve posloženo kako treba, ali u realitetu politike ta strategija teško prolazi.
Za njega bi najbolje bilo da odustane od svojih najviši ciljeva (Predsjedništvo BiH kao nedosanjani san) i da opet postane „desna ruka“ i „najbolji jaran“.
Samo kome, nakon svega? Pitanje je sad'?
Nema komentara:
Objavi komentar