Sada se već može govoriti o svojevrsnoj opsesiji, ali i sasvim uočljivom odlučnom fokusiranju predsjednika RH, Zorana Milanovića na pitanja unutrašnjih odnosa u BiH.
Vezano za sadržaj, Milanović frekventno skače iz loše u još goru izjavu ili konstataciju, ne ostavljajući nikakvog prostora za moguća drugačija tumačenja. Ništa diplomatija, samo ulica, pod krinkom iskrenosti i direktnosti.
Što mu je na umu, Milanoviću je to na drumu. Doduše, tako se odnosi i prema drugim temama u samoj Hrvatskoj.
Pristojan svijet u Hrvatskoj se već odavno odmakao od ovakve balkan-real-rural-politike, ali populistički i predominantno ekstremno desni populistički krug u njemu vidi svog novog idola – gotovo „mesiju“ - populistu epskih razmjera, koji je funkciju predsjednika sveo na ulični tračeraj bez trunke stila.
Sa suptilnošću lokalnog štemera i kakvgadžije...
Nešto kao Miro Bulj...samo sa više pročitanih knjiga i odgledanih filmova.Nije ni čudo što obojica misle kako odluke Vlade RH „ne treba provoditi". Milanović, tako, kao i Bulj - lupne, pa šta bude.
Čak i kada je svima jasno da se, najbleže rečno - zaletio, Milanoviću ne pada na pamet da napravi strateški korak unazad ili ponudi neko suvislije obrazloženje, već poput tvrdoglavog junoše samo dalje razvija svoju propalu tezu, posrće i pjeni. Nadajući se da će time pokazati navodnu „vjedostojnost“.
Predsjednik RH je počesto kontradiktoran i to ne samo u odnosu na činjenice, već i prema samom sebi.
Zato, prvo očinski, posavjetuje Dodika i Čovića da prestanu negirati genocid u Srebrenci, da bi onda sam par trenutaka kasnije, taj isti, sudski presuđeni genocid nazvao „događajem“.
Pri tome još doda i „nije sve isto, kao što ni svaka žrtva nije ista“!? i da, Dodik za njega nije najveći problem u BiH!?
Ko je onda? Da nije možda Čović?
Milanović to nije „elaborirao“, ostavljajući da to pitanje namjerno visi u zraku, iako se uz malo mašte i zdrave logike vrlo lako može doći do zaključka da..ako nije Dodik, a Čović se podrazumjeva, da je najveći problem - Izetbegović.
Odnosno Bošnjaci, ali i svi oni, koji se bore za građanske principe u BiH.
I pri tome, kojeg li skandala, Milanović nije predsjednik neke afričke nedođije ili azijske despotije, već jedan od čelnika zemlje članice Evropske unije i NATO saveza!?
To što sebi dopušta Milanović, ravno je političkom i javnom mazohizmu, koji bi čak i dijelom mogao biti uvrnuto zabavan, da ne dolazi iz usta predsjednika države i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga.
Silno se, Milanović, trudi postati „hrvatski Orban“ i za taj je cilj spreman popaliti, ama baš sve moguće mostove između BiH i Hrvatske - Hrvata i Bošnjaka. Samo da bi ON bio taj koji je „podebljao hrvatsku kiflu“ i na kraju bio veći od Tuđmana i Šuška. Zajedno.
Obzirom da Milanović voli reference na filmove, hajmo to reći i završiti ovako....
To je taj „lažni Valter“ bez ideje i suštinski desničar u završnoj fazi svoje preobrazbe ili bolje reći raspadanja.
„Darth Vader“ hrvatske i balkanske politke!
Nema komentara:
Objavi komentar