"STARE NAVIKE": I ŠTA, AKO DODIK „JEDNOM ODE“?

 

U politici izuzetno rijetko dobijete, baš ono što želite. U pravilu - nikada. Obično to bude neki manje ili više neugodan i težak kompromis. Nešto što jednostavno morate proguti. Kao gorki lijek, koga uzimate da bi vam bilo bolje.

U BiH se takav slučaj neugodnog kompromisa već dogodio...još prije skoro trideset godina! Da, da...na umu mi je čuveni Daytonski mirovni sporazum. Opći mirovni sporazum ili kakav već, nakon koga je jedino važno i bitno to što je stvorio i sačuvao mir.

Sve ostaalo je, uz pokoje časne izuzetke (koji potvrđuju pravilo) samo beskrajna kriza.

Geopolitička je to zaostavština vremena sa kraja dvadesetog vijeka i tadašnjeg odnosa snaga između velikih i najvećih. Navodnog Kraja istorije. Nešto u šta su nas uvjeravali da je jedino moguće, te da će kasnije biti bolje.

 

Ali...ima i onih kojima ni taj i takav veliki kompromis na koje je praktički „moralo“ pristati zvanično Sarajevo – nije dovoljan. Oni bi još više...puno više od toga!

Oni bi konzumirali stvarnu nezavisnost i to nakon što su ratom „očistili“ teritoriju od nepoželjnih, a topovima, logorima i na kraju krajeva genocidom - ocrtali granice entiteta, za koji vjeruju da je „buduća nova nezavisna srpska država“.

Rodonačelnik ove strategije je naravno Milorad Dodik. On to već godinama provodi i zagovara, ali su korijeni jedne takve politike duboki i višedecenijski. Još iz vremena bivše SFRJ, kada se polako „kovala“ ta priča i pripremalo za ono što će doći. Rat i agresija, pod okriljem zaštite „vekovnih ognjišta“ i „straha od novog Jasenovca“.

Dodik ne traži nezavisnost za entitet RS, zato što to (sada) može dobiti, već zato jer je to dio plana – slagalice, koja se slaže već decenijama i u kojoj je on dobio jasan zadatak. Da ovoga puta - političkim sredstvima ostvari ono što su Ćosić i akademici prvo teorijski postavili, a Milošević, Mladić i Karadžić proveli „na terenu“.

Zna se i kako.

Uzročno-posljedična veza između generalnog Plana o stvaranju malo manje Velike Srbije, agresije, Daytona i Dodikovih opstrukcija je više nego jasno uočljiva. Komunističkim riječnikom rečeno...provlači se kao crvena  nit...

U razgovoru za jedan medij (a čiji, nego ruski!) Dodik kaže da „ne želi i da nije spreman ratovati, ali da će biti zadovoljan, ukoliko  uspije (u svom političkom ili biološkom životu) stvoriti situaciju da se Republika Srpska primakne statusu nezavisne države“.

Naravno da ne želi ratovati, jer se taj dio „scenarija“ (sa pucanjem i ubijenjem), već dogodio i to prije trideset godina!

Dodik se samo vojnički striktno drži plana i jasno mu je šta mu je činiti. Ulaziti iz jedne u drugu krizu i „pripremiti teren“ za one iza njega. Za preuzimanje štafete. Zato i naglašava kako želi iza sebe „ostaviti generaciju političara koji će se boriti da RS bude nezavisna država”.

Ta, već „treća generacija“ rodonačelnika velikosrspke ideje konačnog (veliko)državnog prelaska preko Drine je, već uveliko je tu. Među nama. Neki su i u novom sazivu Vijeća ministara!

Dodik će možda uskoro i sići sa scene, ali će ta ista stara ideja itekako ostati živa. Na to treba itekako računati...

Ne kažu Englezi bez veze...Old habits die hard (stare navike umiru teško)...

 

 

Old habits die hard

Hard enough to feel the pain... (Mick Jagger)