SNSD to zove politikom i „principijelnim
stavom“, ali se radi o klasičnoj ucjeni!
Nastojanje je to da se suštinski zakoče svi procesi u državi i to insistiranjem na temama i pitanjima za koje se unaprijed zna da se teško ili nikako mogu riješiti.
Silovanjem usvajanja zakona o Ustavnom sudu (i uslovljavanjem svega ostalog), nastoji se onemogućiti dalje funkcionisanje državne vlasti u BiH. Zna Dodik dobro šta znači ovladati (s partnerima) Ustavnim sudom BiH! Čak i kada bi se, kojim slučajem, SNSD-u i njegovim partnerima ispunila ova (najnovija) muzička želja, potpuno sam siguran da bi se vrlo brzo našla neka nova tema za ucjenu.
Cilj ove, nimalo naivne igrarije, nije u pokušajima da se stvari u BiH konačno pokrenu sa mrtve tačke, već – uprovo suprotno – da se sve zaustavi, a BiH se, kako to voli kazati Dodik, prikaže...“nemogućom državom“.
SNSD se vodi jednostavnom logikom: Ukoliko ucjena prođe, onda se upisuje još jedna „pobjeda“...a ukoliko ne prođe – onda još bolje!?, jer je to još jedan od razloga za vječitu krizu.
Politička ucjena se u BiH već dobrim dijelom udomaćila kao sredstvo za postizanje ciljeva i to na duže staze. Time se izbjegava očigledna eskalacija krize u punom kapacitetu i odjednom, ali se zato stvara atmosfera za dugotrajnije mrcvaranje političke scene, koja se na dnevnoj osnovi truje novim i najnovijim razmiricama.
Do prve „prave prilike“...
Klasični primjer uspjele strategije političke ucjene je sve ono što je HDZ BiH dobio ili bolje reći za šta je nagrađen, nakon što je ova stranka godinama!? blokirala uspostavu vlasti u FBiH, kao i brojne druge procese.
Dakle, pokazalo se da politička ucjena itekako dobro „pali“ i da samo treba biti dovoljno uporan i politički bezobrazan. Sačekati pravo vrijeme i prave okolnosti da se naplate godine opstrukcija i insistiranja na „principijelnim stavovima“.
A sve to je moguće zbog dva razloga.
Unutrašnje političke (ne)logike u BiH, koja je tako skrojena da zapravo generira krize i omogućava njihovo trajanje, te odsutnosti prave reakcije OHR-a odnosno Visokog predstavnika. Onoga kome su i data u ruke velika ovlaštenja da bi rasplitao ovakve krize i unaprijed obeshrabrivao one koji bi se odlučili na taktike ucjene.
U tom procjepu ustavno-pravih nelogičnosti Daytona i izostanka reakcije OHR-a na očigledne probleme, koji vremenom samo eskaliraju, otvara se prostor za aktiviranje politike ucjene.
Politiku „sve ili ništa“, koja omogućava pokretačima krize (bez obzira o kome se radi) da pažljivo njeguju svoje „plodove gnjeva“ bez neke velike opasnosti da bi zbog toga mogli pretrpjeti bilo kakve ozbiljnije sankcije. Raznorazne „crne liste“, koje lijepo zvuče, a suštinski ništa ne znače se, naravno - ne računaju.
Recept je to za krizu bez kraja, koja se stalno traje bez obzira što vremenom poprima drugačiji oblik ili se pak učini da je, barem, na trenutak stala. Najveća odgovornost da se ovakvo stanje zaustavi i prekine spirala beskrajnih kriza je na međunarodnoj zajednici, koja bi morala pokazati jednak stepen odlučnosti u cijeloj BiH, kao što je to uređeni prilikom faktičkog nametanja nove garniture vlasti u FBiH.
Ima i mandat i instrumente. Pitanje je samo zašto se međunarodna zajednica uporno „pravi mrtva“ na sve prošle i buduće krize i ucjene?
Odgovor je razočaravajući!
Zato jer je to već neko vrijeme pragmatično i (geo)politički oportuno i zato jer je uvijek bilo i biće najlakše pritisnuti najslabiju kariku u lancu!? Posebno, ukoliko je ta karika i sama slaba i rasklimatana...bez jasne vizije i strategije.
Zabavljena sama sobom....
Nema komentara:
Objavi komentar