„Kolektivni Zapad“ (SAD i EU) godinama je uporno i dosljedno spavao u
BiH vjerujući kako su Dodikove prijetnje samo dio nekakvog njegovog načina da
opstane na vlasti i održi se u sedlu.
Nisu se obazirali na počesto itekako utemeljena upozorenja onih, koji su puno bolje poznavali opšte prilike u BiH, već su vodili neku svoju politiku ekvidistance pri čemu su u isti koš trpali - baš sve.
I one koji se bore za više funkcionalne države u korist svih na putu prema EU i NATO-u i one koji su... prvo stidljivo, a onda i otvoreno zazivali secesiju dijela teritorija!?
Takva politika samo se pretvarala da ima neku strategiju, ali je to bilo jedno obično političko lutanje bez jasnog koncepta i odgovora na najvažnije pitanje: Šta ako Dodik pokuša ostvariti svoje prijetnje?
Glave su se zakotrljale jedino tamo gdje se moglo – u Sarajevu, koje – istina - nije bez svojih aferima, ali su političke i svake druge nomenklature u Banja Luci i Mostaru ostale netaknute.
Samim time i dodatno ojačane!
Primjer razmontiravanja SDA trebaju je biti poučak za Banja Luku i Mostar (SNSD i HDZ), ali to se nije dogodilo i pored „procjena“. SNSD i HDZ su to doživjeli kao neku novu priliku da sada nakon što je sa treće strane instalirana „šarena politička družina“ – dovrše započeto. Dodik je još žešće krenuo u kampanju sa ciljem „razdruživanja“, dok je Čović otvoreno zaprkosio.
Čak i američkom ambasadoru u BiH.
U međuvrmenu Čović je kako-tako stavljen pod kontrolu (iako je tu još puno stvari potpuno nejasno), dok je Dodik do kraja otpustio kočnice i sada djeluje izvan kontrole.
Ovo „izvan kontrole“ odnosi se, naravno, na Zapad, dok je kontrola sa Istoka – iz Moskve i Beograda - nikada jača!
Njega jednostavno ne zanimaju nikakve stare ili nove crne liste. Dodik je donio svoju odluku da ode do kraja i to nije posljedica samo njegove odlučnosti ili podrške iz Beograda i Moskve, već i pogrešne procjene Zapada.
Amerike koja je imala neki polu-plan i EU, koja nije imala nikakav plan!
Takva „strategija“ u kojoj se očekivali da se stvari nekako riješe same od sebe i bez puno uplitanja onih koji su kreirali BH dejtonsku stvarnost dovela nas je do najveće krize u poslijeratnoj BiH. Osude raznoraznih poteza, koji suštinski vode prema pokušajima disolucije BiH su svakako dobrodošle, ali su i debelo zakašanjele.
Kao i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kada se zakuhavao rat u bivšoj Jugoslaviji Zapad radije vjeruje da je čaša polupuna, nego poluprazna. Politički je priznao nove države, ali je samo BiH svezao ruke uvođenjem embarga na oružje, koga su svi ostali već imali ili su ga uveliko nabavljali.
Toga velikog ružičastog slona na Balkanu u vidu „srpskog sveta“ (i ostalih nedovršenih projekata) Zapad jednostavno ne želi vidjeti ili se nada da će nestati sam od sebe. Dogadjaji i u Beogradu, najavljeno otvaranje „kancelarije“ Rusije u Banja Luci ili pak jačanje desnih opcija u EU koje su listom naklonjene politici dogovora sa Rusijom - govore sami za sebe.
Beograd bi najrađe da Bosna šaptom padne kao kompenzacija za Kosovo, dok se Zagreb nada da bi i on u svoj toj gužvi mogao profitirati.
Jaka retorika ili crne liste neće previše pomoći. Postoji li uopće neki plan ili će BiH opet ostati sama, pa šta bude da bude?
Go... man... go... da (opet) ne bude kasno!
Nema komentara:
Objavi komentar