HOĆU TEPU - NEĆU "URBANU TRŽNICU"!

 

Ne mora sve novo i drugačije biti i nužno bolje! Dokaz za ovu tvrdnju je novi izgled čuvene mostarske „Tepe“... ili kako se sada zove... „Urbane tržnice“!?

Jednog od onih „opštih mjesta“ onog pravog Mostara.

Ta gomila teškog tamnog metala ili kako rekoše „modularnih kioska“ (komada 21)  je sve ono što dobra stara mediteranska i gradu otvorena mostarska Tepa - nije bila, niti je trebala biti. Zašto „popravljati“ nešto što nije pokvareno, već samo treba malo više pažnje i organizacije?

Zbog svoje „monumentalne“ konstrukcije, izbora materijala, ali i boje ova nova Urbana tržnica kao da je „ispala“ iz nekog distopijskog SF-a u kome je svijet sveden samo na puku slučajnu praktičnost i bez osjećaja za podneblje, klimu, okoliš, istoriju i kulturološko naslijeđe.

Naslovi tipa: "Tepi vraćan stari sjaj" - zvuče kao dobar crni humor.

Hladan je to i mračan prostor, koji guši, te „paše“ uz okruženje Bogom dane prirode i ljepote Mostara kao „šaka u oko“.

Dakle nikako!

Možda je prvotna namjera bila dobra i iskrena, jer je Tepa naprosto vapila za nekakvim osvježenjem u smislu organizacije i bolje ponude, ali je kranja izvedba duboko diskutabilna. Čak i nekako uznemirujuća u svojoj lažnoj „monumentalnosti“.

Lišena istinskog duha Mostara i njegove istorije. Svedena na puku geometriju prostora koga u skladu sa korporacijskim „vrijednostima“ valja iskoristiti do maksimuma i nove tehnologije u dijelu grada u kome želimo promovirati kulturno-istorijsko naslijeđe!?

Hajmo ovako, ali najiskrenije...kome bi od stranaca i turista uopšte bilo interesantan nekakav tipski metalni kiosk i to u neposrednoj blizini stare gradske jezgre?

Zato je svaki pokušaj da se ovaj projekat izvuče iz rupe u koju je sam upao - osuđen na propast. Ne može se to popraviti! Žali Bože „evropskih para“ i propuštene šanse.

Ukoliko se najviše uči na graškama, onda je ovo najbolja prilika da se prestane sa pokušajima da se Tepa "alkemijski" pretvori u Urbanu tržnicu i da se stvari vrate na početak. 

Da se o svemu dobro porazmisli i prestane sa brzim, ali lošim rješenjima. Da se angažuju stručnjaci i to ne samo iz domena arhitekture, već i kulture i istorije. Da se prestane sa improvizacijama i eksperimentima.

Da ne gledamo negdje daleko... u „bijeli svijet“, gdje je navodno „to bolje riješeno“... već da budemo samo svoji i promoviramo ono što je zaista naše.

Znam da nije lako priznati greške, ali i to je za ljude.

Da ne bude opet: Doktore šta mi je? Hoću samo novotarije!