Već sama najava susreta Donalda Trumpa i Ursule Von der Leyen “mirisala” je na diplomatsku
katastrofu u najavi. Dogovoreni uslovi susreta na koje je pristala Ursula Von
der Leyen (dakle i Evropska komisija) bilu su - najbleže rečeno – ponižavajući.
To što se sastanak
dogodio u zemlji, koja nije članica EU (Velika Britanija – Škotska) još bi se i
moglo nekako opravdati, ali sastančenje u Trumpovom privatnom golf
klubu… e to je već malo veći skandal!
Skandal, koji najbolje
svjedoči o "poziciji" ili bolje reći inferiornosti EU prema SAD, a čemu svjedočimo
još od prvog mandata Trumpa u Bijeloj kući.
Kada sastanak krene sa
takvih pozicija, onda ni konačan rezultat nikako ne može biti zadovoljavajući
za EU i Komisiju. Trump i SAD su ovim sporazumom dobili (skoro) sve, dok EU
nije dobila (skoro) ništa.
Sa premijerom Mađarske, Viktorom Orbanom, bi
se teško složio oko puno stvari, ali je ovoga puta bio bolno precizan i tačan
u deskripciji konačnog rezultata “golf samita”: “Donald je pojeo za doručak Ursulu”!
Na stranu sada carine,
koje su za neke od najvažnijih proizvoda iz EU uvećane za pet ili šest puta!?,
ali šta tek reći na obećanje da će EU uložiti šest stotina milijardi dolara u
SAD!? Kakav je to i čiji novac Von der Leyen obećala Trumpu, koji njime želi
otvoriti (obećana) radna mjesta u SAD?
EU komisija toga novca
nema, pa bio se ovo pro futuro obaćanje moglo odnositi na privatne evropske
kompanije, koje se opet vode logikom kapitala i isplativosti investicija, a ne ispunjavanjem
želja bilo koga… pa ni Donalda Trumpa.
EU nije Kina da se dekretom određuju pravci politike ulaganja… mada ni Kina, vjerovatno, ne bi sebi dozvolila jedan ovakav eklatantan pucanj u nogu.
Šta je onda u pozadini ovakvog snisholjivog odnosa EU prema SAD? Ekonomija sigurno nije, jer je sporazum ekonomska kapitulacija, pa nešto krupno mora stajati iza svega.
Odgovor je kratak –
Geopolitika!
Naime, Bruxelles se
panično plaši scenarija mogućeg izlaska SAD iz NATO saveza, a time i iz Evrope,
te je spremna platiti svojevrsni “reket” Trumpovoj Americi.
Osim povećanja ulaganja u
odbranu, Trump je zamislio i da se Evropa dodatno naoruža (naravno)
američkim naoružanjem, te pristane na kupovinu znatno skupljih američkih
energenata.
Ucijenivši Bruxelles sa
mogućim povlačenjm SAD iz Evrope, “stara dama” se našla u vrlo nezavidnoj
poziciji za koju je, ponajprije, sama kriva. Trump je samo dovoljno odlučan i bezobziran
da jedan takav plan provede ne obazirujući se na ranije data obećanja i vodeći
se politikom korištenja sile kao (jedinog) argumenta u riješavanju međunarodnih
odnosa.
Sada su došle na naplatu
sve one godine i decenije u kojima je Evropa uredno drijemala oslanjajući
se na vojnu moć SAD i tada lukartivnu trgovinu s Putinovom Rusijom (energenti).
Ta dva braka iz
interesa pukla su - ne zato što je to Bruxelles želio ili se tome nadao,
već zato jer je politika EU bila kratkovidna i kockarska.
Bilo je samo pitanje
vremena i povoljnog trenutka kada će finansijski osnažena Rusija pokušati uzeti
u Evropi ono što je zanima i kada će poljuljane SAD naplatiti svoje “zaštitarske
usluge”.
Ta geopolitička
sinergija dovela je EU u vrlo težak i jako nezavidan položaj ekonomskog
diva i geopolitičkog patuljka.
Ono što je nekada bila
samo Njemačka – danas je cijela EU! Jaka, a zapravo slaba…
Za "novu snagu" treba
vremena i strategije, a do tada… “veži konja gdje Uncle Sam kaže”!
Žalim draga... ispalo je sranje!
Nema komentara:
Objavi komentar