Izgleda, kao da se u nama susjednoj Hrvatskoj... nekako
naglo i bez neke posebne najave dogodila prava „eksplozija“ vrlo
desnih, pa i ekstremnih politika i pojava.
Na koncertima...u javnom prostoru... u
politici... u Saboru!
Da li su to samo „slučajnost i sinergija“
ili je sve posljedica dugotrajnih procesa, koji su „tinjali“ negdje u pozadini društva i samo čekali i dočekali - „svoj trenutak“?
Radi li se o dobro planiranoj evoluciji
desnice?
Sve one, kojima je nagla pojava radikalno desnog modusa
mišljenja i ponašanja nekakvo „iznenađenje“, treba podsjetiti da su te i takve politike i strategije godinama bile dobro prikrivane i njegovane.
Najviše u okviru HDZ-a, koji se itekako znao
okoristiti njihovim stvarnim utjecajem u javnosti. Bila je to lukava
strategija bazirana na nikada do kraja pojašnjenom planu „povijesnog pomirenja
partizana i ustaša“, koga je tako gorljivo godinama zastupao - Franjo Tuđman.
Narativ o NDH, ali i drugim jako desnih
projektima u kasnijim postratnim vremenima političke emigracije je manje-više diskretno
propitkivan, iako nikada nije promoviran... onako baš do kraja - kao neka zvanična
politika ili mogući krajnji politički cilj.
Za dio političkih opcija dobro se znalo šta je korisno
reći, a šta se zapravo misli.
Rezultat te lukave strategije je da su se
brojni zvaničnici iz susjedne nam zemlje redovno javno hvalili kako... eto u
Hrvatskoj... (za razliku od nekih drugih tranzicijskih država u Evropi i EU) radikalne
političke opcije nisu tako jake i da se mogu pronaći samo u tragovima!? Na
marginama.
Formalno to i jeste bilo tako, ne računajući par
ridukuloznih likova, ali se vrlo desna politička opcija uvijek u okviru pokreta/stranke
HDZ-a osjećala vrlo komotno, pa i zaštićeno!
Ono što se nekada stidljivo pokazivalo,
posebno u vremenima nakon zanjih ratova na Balkanu ili u doba procesa
priključenja Hrvatske EU, danas je dobilo pravo javnog građanstva i to pod izgovorom
da se radi; ili o tzv. slobodi govora ili „dvostrukoj
konotaciji“.
Dobro smišljenoj relativizaciji, pa se tako tvrdi
kako se nekadašanji pozdravi ili insignije iz vremana NDH sadržajno „oparni“ u vremenima
Domovinskog rata kada ih je polu-javno koristio dio paravojnih
formacija.
Na taj način ZDS pozdrav u Hrvatskoj i
jeste i nije zabranjen!?, što je logičko-pravna besmislica prvog reda.
Zato... jer politika nije kvantna mehanika, pa da stvari mogu u isto vrijeme imati dva stanja. Nešto jeste ili nije zabranjeno... bez obzira na „kontekst“. Kako to izgleda u praksi... mogli smo vidjeti u Austriji.
Da je zakonodavac htio biti jasniji – svakako je
mogao biti, ali je „rupa u zakonu“ namjerno ostavljena kako bi se zadovoljila ekstremna
desnica, a proces provedbe zakona sveo samo na nejasnu mogućnost.
Kao što je ulazak RH u EU shvaćen i protumačen kao kraj
kooperativne i (pro)evropske politike, tako je i jačanje suverenističkih –
desnih političkih opcija u svijetu protumačeno kao „povoljan trenutak“ za još
jedan korak prema uvođenju radikalne retorike i insignija u javni prostor,
bez prevelikih ograda ili čuđenja.
Dogodila se postepana evolucija.
„Kocka leda“ se sama istopila u čaši, dok su mnogi samo teoritizirali o tome da li čaša napola puna ili prazna.
I sada se našli u čudu...
Nema komentara:
Objavi komentar