Donald Trump je sada do kraja otvorio svoje
čuvene „karte“! U upravo objavljenoj Nacionalnoj sigurnosnoj
strategiji Bijele kuće - Evropi je namijenio ulogu američkog „geopolitičkog
privjeska“.
Evropsku uniju (EU) doživljava i tumači više kao mogućeg
dosadnog suparnika, nego važnog saveznika ili partnera, što je ona decenijama
bila. Puno mu je bliža ideja „novog suverenizma“ evropskih desničara kao
osnovnog pokretača procesa, jer zna da na taj način može puno lakše upravljati evropskim
poslovima.
EU radije vidi kao „skup slabih država“, koji
ovisi o sigurnosnim aranžmanima sa SAD (koje one same masno plaćaju!), ali i kao
prostor tržišta američkih korporacija. Oružja... prije svega.
Sve što za Trumpa nisu Evropa ili EU – jeste Putinova
Rusija!?
Iako to još uvijek ne želi do kraja reći, Trumpu se
čini realnim (pa i poželjnim) da Evropu (opet) podijeli na „interesne zone“.
Zato ga i ne zanima dalje širenje NATO saveza. Rusiju želi za stalnog partnera.
Veliko je pitanje zanima li ga uopšte NATO na
način kako je do sada zamišljen i vođen. Uostalom još je za vrijeme svog prvog
mandata u Bijeloj kući kazao kako je ovaj vojno-politički savez... „zastario“.
Američki predsjednik računa da će se velike
zemlje Evrope „same nekako snaći“ u novim okolnostima koje misli nametnuti
argumentom gole snage (Francuska, Velika Britanija, Italija, Španija), dok ga za
one druge jednostavno - nije briga.
Osim, ukoliko se to ne odnosi na američke ekonomske
interese. Ponajprije pitanja energenata i strateških sirovina.
Uzdrmanu Rusiju, koju je rat u Ukrajini itekako
oslabio vidi kao strateškog partnera, sa kojim bi se moglo poslovati (goditi) oko
(prebogatih) prirodnih resursa. To što bi pri tome mogla „puknuti Ukrajina“,
ali i decenijama održavana sigurnosna struktura Zapada – to ga ne zanima.
Na primjeru BiH se najbolje vidi taj novi
pristup SAD malim evropskim zemljama. Sve je svedeno samo i jedino na goli
interes i ono „bez čega se ne može“. Minimum minumuma.
Važni su samo strateški američki interesi, dok je
sve ostalo negdje u drugom planu. Osim generalnih „natuknica“ i fraza Amerika
(kao inicijator i kreator Daytona) praktički nema stav!? o najvažnijim političkim
pitanjima i krizi u BiH, ali zato otpravnik poslova Ambasade SAD u Sarajevu uredno održava sastanke i „sabira
stranke“ oko energetskog projekta Južna interkonekcija.
Čak se i skidanje sa lista američkih sankcija
može odraditi ukoliko ponudite simbolične ustupke i potrošite dovoljno broj
miliona na lobiranja.
Slično je i u Srbiji, gdje je Washington takođe
spustio nivo diplomatskih odnosa, te uveo sankcije za tamošnju naftnu
industriju (NIS), dok se o drugim važnim pitanjima praktički – ne određuje.
Vučić je pod pritiskom, jer se ne želi
(ekonomski) odmaknuti od Moskve u dijelu Evrope koga Trump smatra „svojim“, a ne
zbog nekakve unutrašnje represije ili građenja hibridnog režima. Još manje
zbog malignog utjecaja Beograda na zbivanja u BiH i regionu.
Uostalom ni Amerika više nije ono što je, ne tako
davno - bila. Malo ko se u ovom „novom svijetu“ zamara sa demokratskim
procedurama i globalnim interesima.
Jasno je zašto to ne čine Moskva ili Peking, ali
je poprilična novost što to više ne čini ni Washington. Ili zapravo baš i nije,
jer se Trump nije pojavio iznenada ili naprasno. Sve svoje poteze je odavno
najavio i pojasnio. Vlastoručno potpisao.
Evropska ili naša „šokiranost“ samo je posljedica
jednog autističnog pogleda „Starog kontinenta“ na svijet koji se ubrzano mijenja.
I to ne na bolje!
Trump je tu i neće nigdje otići... još neko
vrijeme. Veliki interesni savez Moskve i Washingtona je skovan i samo čeka
trenutak za realizaciju.
Ima li Evropa adekvatan odgovor ili će pristati
da postane tek... „privjesak“?
What have I become?
My sweetest friend
Everyone I know goes away
In the end
(Hurt - Johnny Cash)
Nema komentara:
Objavi komentar