Na ovdašnjoj političkoj sceni sve je nekako relativno i podložno promjenama, osim jedne političke „konstante“, a to su bliski politički odnosi lidera SNSD-a i HDZ-a – Milorada Dodika i Dragana Čovića.
Odnosi su to koji su odavno prevazišli granice klasičnih političkih veza i ušli su duboko u prostor dobro uštimane pragmatične koalicije, koju ne mogu uzdrmati nikakve „nesuglasice“ ili „teške riječi“.
Preko svega se nekako pređe! Zašto?
Zato... jer oba lidera imaju zajednički primarni cilj, a to je politika što potpunijeg razvlašćivanja BiH kao države i njenog svođenja na vanjsko-politički „servis“ nacionalnih elita, koje su „omeđile“ svoje ekskluzivne prostore unutar države.
Sada je posve jasno da ni Dodika ni Čovića neće pokolebati izneseni (nacionalni) stavovi (bolje reći uvrede) bilo koje od strana, jer su oni sa „premisom“ nezamjeranja i ušli u ovaj projekat prije desetak godina.
Oni se ne zamaraju ovim ili onim izjavama, koje daju u cilju galvanizacije vlastitog biračkog tijela, već uporno i dosljedno rade na jačanju „polja zajedničke borbe“. Dodik to tumači kao dalje jačanje entiteta RS na štetu države, dok Čović nastoji da dobije isto to što Dodik - već ima.
Nema tu puno emocija ili prave političke platforme, ali ima puno pragmatizma, koji je, smatraju, potreban da bi se došlo do zajedničkih ciljeva.
Obojica lidera podržavaju službeno-nezvanični narativ Beograda i Zagreba o tome da su se Srbi i Hrvati tokom posljednjih ratova „razgraničili“... razmijenili stanovništvo i teritorije, te da se taj proces mora sada okončati i u BiH!
Smatra se kako su se Srbi uspostavom svoga (nacionalnog) entiteta „razgraničili“ prema Bošnjacima, te da proces treba biti okončan razgraničenjem Bošnjaka i Hrvata!
Baš zato je ovih dana opet itekako aktuelizirana politika uspostave „trećeg entiteta“ – odnosno formalnog vraćanja u život Herceg-Bosne“, kao „neophodnog preduslova“ za okončanje procesa razgraničenja na ovom dijelu Balkana.
Da se to moglo biti lako učiniti, već bi se dogodilo, pa Dodik i Čović igraju na duge staze. Njihovo savezništvo ima za cilj da BiH drži u stanju „vječne krize“ i igranja na kartu „zamora materijala“ u Sarajevu, koje bi onda u nedostatku opcija i uz „dovoljan pritisak“ izvana (SAD) moglo pristati na „razgraničenje“.
Sve pod parolom „normalizacije i poštovanja političkih realnosti na terenu“.
Upravo takve argumente možemo ovih dana slušati od strane Jamesa Jaya Carafanoa, višeg savjetnika predsjednika dobro poznate i vrlo desne Heritage fondacije.
Ovaj utjecajni desni teoretičar (blizak Trumpovom timu) tako tvrdi kako treći entitet (u BiH) “može biti dio paketa, koji bi stabilizirao regiju”, obzirom da model centralizirane, homogene BiH “ne može zaživjeti i da se takvo rješenje ne može nametnuti, jer “ljudi u regiji to ne žele”.
Šta nam ovo govori?
Prije svega da ovakva politička razmišljanja i ideje nisu čisto pitanje (mogućeg) unutrašnjeg uređenja BiH, već da se nastoje “umotati” u širi – regionalni kontekst.
Zašto Carafano onda insistira na „trećem entitetu“ kao dijelu „regionalne geopolitičke jednačnine“?
Zato... jer je takvo puno šire postavljeno rješenje lakše „prodati“ vrhu sadašnje američke administracije, koga jedino zanimaju konkretni i što širi - interesi.
Carafano ističe važnost Hrvatske kao „regionalnog energetskog čvorišta“ (Janaf, LNG Krk), što implicitno sugerira da se zalaže da se Zagrebu „ispune neke želje“ a kud ćeš veće od dugogodišnjih nastojanja da se „Herceg-Bosna“ vrati na velika vrata i to ni manje ni više kao „faktor stabilizacije BiH, ali i regije“.
Carafano i oni koje on predstavlja smatra kako je u ovom trenutku „jedini problem u Sarajevu“!?, jer su se Zagreb i Beograd već dogovorili oko BiH i to više puta javno iznijeli i ponovili.
Oni se ne zanimaju „sitnicama“ – agresijom i zločinima... istorijskim nepravdama ili pravednim solucijama uopšte. Njima je samo i jedino važno da nafta i plin teku bez ikakvih problema.
Uostalom oni iz svega žele izvući samo profit i utjecaj, pa ih mala tužna priča iz Bosne - ne zanima.
Nema komentara:
Objavi komentar