Odlučivši se napasti Iran, Donald Trump, je napravio istu vrstu „velike geopolitičke greške“, kao i Vladimir Putin, kada je svojevremeno olako napao Ukrajinu!
Upao je u istu klopku „specijalne operacije“, koja je trebala biti okončana za par dana ili najviše par sedmica. Tako se, barem, mislilo.
Američki predsjednik je počeo rat, koji ima globalan utjecaj na čitavu planetu i čije će se posljedice godinama osjećati samo na osnovu svojih „uvjerenja“, a vjerovatno i nekakvih procjena da je samo potrebno „dovoljno jako udariti“. Pobiti najviše državno i vjersko rukovodstvo i cijeli sistem Irana će se... urušiti sam od sebe.
Sve analize; od vojnih do ekonomskih pokazuju kako SAD nisu trebale ovaj rat, ali se Trump ipak odlučio povući obarač i nepovratno pokrenuti lanac događaja. Sve jedan gori od drugoga. I većinska javnost u SAD na rat protiv Irana ne gleda sa odobravanjem, osim sve uže jezgre tvrdolinijaša iz MAGA pokreta, te je time Trumpov potez još čudniji.
Ako rat nije trebao SAD, da li je onda trebao Izraelu ili bolje reći premijeru te zemlje, Benjaminu Netanjahuu i njegovoj ekipi extra cionista?
Sve ukazuje da je taj scenario – najvjerojatniji.
Pitanje je samo kako se Trump dao uvući u to „kolo“? Šta je to što je presudilo da se odluči na napad? Trumpova poslovična navika da najvažnije odluke donosi u letu i bez konsultacija sa najvažnijim saveznicima ili možda izraelska vlada ima nešto dovoljno ubjedljivo da Trumpa može uvjeriti da krene u rat... koji mu ne treba?
Pravu istinu možda nikada nećemo do kraja saznati, ali je već sada jasno da je Trump iz situacije gotovo potpune kontrole situacije ušao u fazu nepredvidljivog haosa i očekivane ekonomske recesije, koja će - kako se pretpostavlja - biti gora čak i od Covid pandemije.
Trump je neodgovorni revolveraš - lak na obaraču, koji olako puca, a kada rezultat te silne pucnjave okolo nije onakav kakav je očekivao – smatra kako ga moraju zaštiti baš oni, koji su ga ranije uvjeravali da to nikako ne čini!?
U njegovom svijetu – ništa ne uspijeva kao „uspjeh“. Kada uspjeha nema ili nije nikome vidljiv osim njemu – Trump ga sam proglasi ili jednostavno „izmisli“ na šta mu grupa klimoglavaca kojima se okružio - radosno aplaudira.
Da li to Amerika u koju je svijet do prije par decenija gledao kao na svjetlo u mraku i primjer demokratije? Zemlju na koju se treba ugledati, pa čak i slijediti u brojnim primjerima vještog balansiranja između moći pojedinca i snage sistema?
Naravno da nije, ali nije ovo toliko problem samog Trumpa, koliko je problem ideje Amerike!
Same mogućnosti da na tron vlasti i najveće moći u svijetu zasjedne ekipa vrlo neodgovornih ljudi, koja misli da može vratiti točak vremena i svijet redefinirati prema - samo svojim željama.
Nije sve počelo od Trumpa i ova vrsta klizanja SAD u ono što se ta velika i moćna zemlja trenutno pretvorila - nije od juče. Trump je samo završna tačka krize sistema, koja otpočela serijom ratova, koji su bez nekog velikog razloga ili povoda bili pokretani po svijetu u zadnje dvije decenije.
Nakupilo se tu podosta pogrešnih poteza... i znate kako se ono kaže... jedno slijedi drugo.
U slučaju Trumpa vrlo je nezahvalno bilo šta prognozirati, jer on na kraju uradi samo ono što on želi.. ili možda mora. Jedno je sigurno SAD će trebati jako puno vremena da se vrati na stare pozicije „meke moći“ s kojom su nekada raspolagale. Prije prešućenog genocida u Gazi i nejasnog napada na Iran, te svega što je iz toga proisteklo.
Najveći dobitnik kratkoročno gledano je Rusija (prihod od nafte, ali i „opravdanje“ ukrajinske agresije), dok je najveći dugoročni dobitnik na globalnom planu – strpljiva Kina.
Šta bi na sve ovo rekao Isus na koga se ekipa novih neokonzervativaca u SAD i širom Zapada poziva? Budimo optimistični, jer nam ništa drugo ne preostaje!
Skoro će Uskrs... možda uskrsne i mir! Jer Bog ne bi trebao biti rat i krv, već ljubav i mir, bez obzira šta nam o tome “trune“ razni zagovornici Apokalipse, kao njihovog preduslova za „vječno kraljevstvo nebesko“.
Problem je samo što sjede na važnim „stolicama“...
Nema komentara:
Objavi komentar