TAJ STARI NEMIR... EMIR U TRI "SLIKE"!

Prije rata i agresije na BiH (u vrijeme „one države“) Emir Balić je za mnoge mostarske dječake poput mene - bio gotovo mitski lik. Popularan koliko i najbolji igrači tada fudbalski „raspjevanog“ Veleža, koji je „žario i palio“ bivšom državom.

Pojavio bi se onako stasit i nekako ponosan na vrhu Starog mosta. Naizgled „nezainteresiran“ i uz tek kratki pozdrav publici rukom u stilu... dobro je raja dosta aplauza... i onda ... onda je izveo jedan od svojih legendarnih skokova, zbog kojih je postao sinonim za ovu mostarsku drevnu vještinu skakanja (laste, ćupice i štange) sa „Hajrudinove drevne i neobično lijepe ćuprije“.

Sretao sam ga, naravno, ponekada i u holu ili sali mostarskog kina „Zvijezda“, ali kao da to nije bio onaj Emir sa vrha Starog mosta. Kao da su postojala dva Emira: Onaj "mitski" i onaj, koji – ipak - mora zaraditi plaću.

Naše poznanstvo, pa mogu reći i prijateljstvo, počelo je neposredno nakon okončanja rata u BiH, kada je Emir tek izašao iz logora stigao u Mostar. Mršav i načet ratom, kao i svi koji smo prošli taj pakao i koji smo mislili da smo iz rata nekako „iznijeli glavu“, ali nismo znali da „tijelo pamti“...

Ovaj blog nije klasični oproštaj od čovjeka čije je spominjanje imena značilo da svi ostali znaju o kome pričamo. Kažeš... „reče mi Emir neki dan“ i sva raja oko tebe znaju o kome to pričaš!

E to znači da si postao „legenda“ ili što bi rekli modernim komunikacijskim jezikom – „brand“! Mostarcima ne treba dodatno objašnjavati ko je Emir, kao ni ko su Mara, Duško, Baka, Vaha ili Kulje? Svođenje identiteta samo na ime ili nadimak najveći je stepen priznanja koje neki Mostarac može steći „među rajom“.

Moju priču o Emiru ispričaću vam u tri „slike“:

SLIKA PRVA: KO JE „MAZA“?

Rušenjem Starog mosta ili baš zbog toga, skakači okupljeni oko Emira i još nekoliko legendi insistirali su da se skače i sa ostataka (patrljaka) mosta bez obzira na to što mosta nije bilo i što je bilo vrlo opasno skakati u rijeku punu ostataka originalne konstrukcije.

I nisu samo skakali u Mostaru.

Negdje u vrijeme EU-administracije stigao je u Mostar i neki Italijan (koliko se sjećam neki Zanetti), koji je Emira i ostale skakače pozvao na neki Mediteranski kup u skokovima. Skakalo se u more, a to je puno opasnije od rijeke. Posebno jer su Mostarci insistirali da skaču „lastu“. Bilo bi pravo čudo da se nije dogodila i neka povreda.

I tako je jedan od skakača zadobio povredu članka stopala. Ekipa se u Mostaru okupila nakon povratka iz Italije i ide priča. Oko Emira nas nekoliko i tako besjedi Skakač za Radio Mostar u moj mikrofon, kako je bilo u Italiji.

U jednom trenutku spomenu i povredu jednog od skakača. Kaže ovako: „Ma šta ću ti pričat'.. pravo nas pripazile Tale, a kad' se ovaj naš povrijedio... odmah skočiše doktori i donesoše neke MAZE... i Boga mi odmah mu bi bolje.

Od tada, za nas nekoliko, Emir je bio poznat i kao „Maza“, jer pravim Mostarcima ne treba objašnjavati da su „maze“ samo kolokvijalni izraz za sve vrste krema sa ciljem liječenja bilo kakve bolesti. Sve je „maza“: od antibiotske kreme do tonika za opuštanje mišića.

Svaki kasniji spomen „maza“, izazvao bi smijeh i ono što Mostarci najviše vole... da se zezaju jedni sa drugima.

SLIKA DRUGA: MAŠE ILI „MAŠICE“? 

Prije nekih dvadesetak godina (možda i više) Emir je počeo, još za života, da priprema svoju biografsku knjigu. Opsežnu priču skakača, koji je tokom karijere sretao brojne važne ljude i čija životna priča ima pravi filmski potencijal.

Pri tome je bio neobično detaljan i pazio je na „detalje“.

Jedno jutro mi je tako došao u knjižaru Buybook u Mostaru (koju sam tada vodio) i pomalo zabrinuto rekao: „Imam nešto važno da te pitam“! „Reci Emire“ – odgovorio sam brzo – misleći da nije neki veliki problem. Možda i sa zdravljem.

Emir je samo polako skinuo sa lica svoje dobro poznate Ray Ban naočale i kratko rekao: „Jel' te da se u nas u Mostaru kaže MAŠE, a ne „MAŠICE“?

U prvi mah nisam skontao o čemu Emir uopšte priča, ali on nastavi...“ma znaš one maše što se koriste za peći i šporete. Ovaj lektor iz Sarajeva hoće da mi naše MAŠE ispravi u MAŠICE kako se kaže u Bosni. Ako to uradim smijaće mi se cijeli Mostar“ – zabrinuto reče Emir u pauzi između dva „srka“ kafe.

Vic iz knjige je, inače, bio o Mostarcu koji objašnjava prijatelju u Norveškoj da je u Mostaru toliko vruće da „majka u Mahali vrata od kuće zatvara MAŠAMA“.

Uz kafu smo se brzo složili da MAŠE moraju ostati pod svaku cijenu, jer je to baš onaj naš tipični mostarski lokalizam, čija bi promjena totalo promijenila tradicionalni smisao za pomalo uvrnuti mostarski humor.

Dugo kasnije... kad' bi se negdje vidjeli u gradu samo bi mu mahnuo iz daleka i mostarski glasnije („da čuje raja“) „savjetovao“... SAMO MAŠE EMIRE – NIKAKO „MAŠICE“!  

SLIKA TREĆA: „SKOKOVI“ U NOVEMBRU

Svi oni koji su znali Emira – znali su da je bio prava mostarska „liska“. Duhovit čovjek, koji je osim toga uživao u toj finoj unutrašnjoj logici mostarskog humora, koji je nekada znao biti i pomalo „okrutan“, ali je to dio našeg mentaliteta i od toga se ne može pobjeći.

Uostalom svaki dobar humor ili „caka“ (liskaluk) te uvijek tjera da se prvo nasmiješ, a onda i zamisliš.

Elem... Emir je dobro poznavao i čuvenog mostarskog pjevača Ilijaza Delića – Lampu, koji je zasluženu „pravu slavu“ stekao tek u poznim godinama kao pjevač u projektu „Mostar Sevdah Reunuion“ u kome je i moja malenkost imala izvjesnog udjela, ali to nije dio ove priče.

Emir i Ilijaz su se cijenili, ali je tu uvijek znalo zaiskriti kada su u pitanju skokovi, jer je Delić (za one koji to ne znaju) bio stari vrstan skakač sa Starog mosta. Jadan od čuvenijih likova sa carinskog Pijeska i mostarskih plaža i pećina oko Neretve, koji je bio gotovo jednako dobar skakač, koliko i pjevač!

Emir je znao da je Ilijaz uvijek u stisci s „lovom“ (novcem), pa je jednom nazvao telefonom Delića sa prijedlogom da na inicijativu neke „norveške TV produkcije“ snimaju njegov i Emirov skok i to baš usred ciče zime i uz jake vjetrove koji „ližu“ obale Neretve uz Stari most.

Emir je znao da je to, naravno, čudna ideja, ali je iz čistog „cirkusa“ (još jedan mostarizam) nazvao Delića i predložio mu da to urade, jer je u pitanju dobra lova.

Odgovor Ilijaza je bio da „oni nisu normalni i da niko normalan po takvom (ne)vremenu ne bi ni stajao na Starom mostu a kamo li skak'o“... i spustio slušalicu.

Kasnije mi je pričao Emir da je on i nazvao samo da provjeri hoće li Delić ipak pristati... i eto ti - za nekih sat vremena... kod Emira kući zvoni telefon!

S druge strane žice se čuje... „Izo je Emire,. Gledaj upravo sam slušao prognozu na radiju. Biće neko razvedravanje. Mogli bi mi ipak to snimiti sa Norvežanima za dobre pare“!  

„Cirkus“ koji je nastao kada je Emir Izi objasnio da je to ipak bio samo „liskaluk“ bolje i da ne prepričavam, ali tako je to bilo u onom Mostaru...

Na kraju treba reći da sa odlaskom Emira, ali i cijele plejade nekadašnjih Mostaraca kao da zauvijek odlazi veliki dio duha nekadašnjeg Mostara. Malog grada, koji je po svemu bio VELIKI.

Najviše po ljudima, koji su njegovo ime pronijeli svijetom.

Uz Emira niz tih legendi nastavite sami... u svojoj glavi.