MAJKE U PEĆINI... ILI KAKO SAM SKONT'O DA JE KRAJ?
Majke u Pećini
U Mostaru je već tada, bilo neko čudno vrijeme. O tome se nije previše javno pričalo, ali smo „svi znali“ da su stigli neki novi i puno neizvjesniji dani. Jedan cijeli sistem uvjerenja, načina života i običaja, građen godinama, doslovno se urušavao pred našim očima.
„Čelični stisak“ Partije je polako popuštao i odjednom se otvorio neki sasvim drugi svijet pred našim očima.
Mi „optimisti“ smo u svemu željeli vidjeti novo vrijeme i zazivali „blagodeti višestranačja“, ali se ubrzo pokazalo da su to bile samo puste želje. Negdje u pozadini cijele te javne kakofonije vrtila se neka druga priča, koja će svom silinom svoje destrukcije pokuljati u naše živote za najviše godinu ili dvije dana i doslovno sve okrenuti naglavačke.
Mostar više nikada neće biti ono što je do tada bio!
Baš u ta čudna vremena u Mostaru su nastupile vinkovačke „Majke“. Band u nastajanju iz malog grada na istoku Hrvatske, koji nije imao neku veliku publiku, ali su im njihovi poštovaoci bili fantastično odani. Upravo su objavili svoj prvi album („Razum i bezumlje“), koji ih, naravno, nije učinio rock zvijezdama, ali je bio jasan nagovještaj karijere, potencijalno, velikog banda.
Bilo je nešto u toj sirovoj energiji i ukupnom „prljavom“ zvuku banda tek izašlog iz neke garaže i sa tekstovima, za koje se odmah moglo znati da su istinski proživljeni, a ne izmišljeni.
Ekipa iz benda bila je doslovno divlja i nepredvidiva. Među njima se posebno isticao pjevač nadimka Bare, koji se suvereno vladao svojim nejakim, ali na neki poseban način moćnim vokalom. Tako tipičnim za one prave rockere. One koji to zaista žive ono o čemu pjevaju, a ne pokušavaju da svoj stav sakriju iza duge kose, tamnih naočala ili nove kožne jakne.
Koncert je planiran u prostoru „Pećine“ u strogom centru Starog grada u Mostaru. U mjestu koje je itekako važna referentna tačka za rock i masovnu kulturu što se tiče ovog grada. Vrijeme nije bilo nekako „gnjecavo“. Više kišovito i hladnjikavo, nego suho i ugodno.
Sa kamenih svodova kultne Pećine padale su krupne kapi nakupljene vlage, koje bi itekako mogli osjetiti ukoliko bi vam pale na tjeme ili rame. „Majke“ su naravno kasnile, a u Pećini se okupilo najviše stotinjak ljudi. Možda i manje.
Od početka do kraja koncert je bio, ništa drugo, do - čista improvizacija. Neobuzdana energija uokvirena u ekipu na stejdžu, koja se zajedno sa najvatrenijom publikom u prvim redovima doslovno valjala u blatu emocija.
Bare se i tada pokazao kao pravi rock frontmen. U to vrijeme je bio u najboljoj formi. Dovoljno mlad i „nepotrošen“ da prenese emocije istinskog rocka. Na glavi je cijelo vrijeme držao nekakvu imitaciju perjanice indijanskog poglavice, koja je stalno padala okolo, a on je stalno pokušavao ponovu navući na glavu.
Razglas je bio skroman i neuštiman, kao i sam band, ali energija se doslovno mogla „rezati“ u zraku punom vlage i osjećaja truleži rasapadajućeg lišća u kasnu mostarsku jesen. Band se toliko unosio u svirku da jednostavno nisu primjećivali šta se oko njih dešava.
Samo je Bare u jednom trenutku u mikrofon kazao: Zašto oni ljudi pozadi nisu kao ovi ljudi oko mene? aludirajući na nas koji smo koncert posmatrali sa puno manje entuzijazma od vjernih sljedbenika (vjernika!?) u prvim redovima i na stejdžu.
Ne znam zašto, ali taj koncert „Majki“ u Pećini mi je bio nakako i konačan kraj moje ideje o tome da će sve ipak na kraju... "biti dobro".
Da će RAZUM pobijediti BEZUMLJE.
A, zapravo, smo svi mi to važno veče u Pećini ... i bend i upublika bili samo „ZBUNJENI I OŠAMUĆENI“.
Vrijeme ispred nas se moglo preživjeti samo ako... zapnemo IZ SVE SNAGE!
Zbogom Bare... rockeru stari!
moram naći izlaz iz
mraka
moram naći razlog za sreću
ne želim stajati
ne želim misliti
hoću da osjetim
hoću da odletim
slušaj mi srce
ja želim živjeti, hej
iz sve snage!
