Na kraju krajeva... potpuno je nebitno hoće li
ili neće Milorad Dodik otići na nekakav „Molitveni doručak“ u Bijelu kuću u
Washingtonu i ima li Mile „apetita“?
Ono što je najvažnije u ovoj
gastronomsko-religijsko-političkoj priči je pitanje: Kako je nekadašnji prominentni
lik sa američke „crne liste“ i jedan od najboljih Putinovih prijatelja u
Evropi u vrlo kratkom vremenu prešao put od onoga kome se prijeti i koga se
sankcioniše - do onoga koga se ugošćuje?
Čak nije bitno niti da li se radi o formalnom ili
neformalnom događaju sa puno simbolike, a malo stvarnog značaja. Cijela bit ove
priče je u samom pozivu. U činu pozivanja Dodika da prisustvuje događaju, bez
naglaska hoće li on zaista tamo biti.
Puno značajniji događaj od ovog doručka u
Washingtonu je Dodikova aktuelna posjeta Izraelu.






