IZA SCENE - Faruk Kajtaz Blog

  Sve ove godine – praktički od početka upetljanosti tzv. „međunarodne zajednice“ u zbivanja u BiH međunarodne diplomate različitog ranga važnosti upozoravali su ovdašnje lokalne lidere i liderčiće , kako „moraju govoriti jednim jezikom“... uz obaveznu napomenu kako je „kompromis najbolji za sve“. Dosta od toga je bilo sušta istina i itekako je imalo smisla , sve dok od sličnog „virusa“ nisu oboljeli i oni, koji su se, koliko juče kleli u principe i demokratske standarde. Tako smo uz poslovičnu domaću „zbunjozu“ dobili i „diplomatsku kakofoniju“ međunarodnih faktora, čije ponašanje u zadnje vrijeme neodoljivo podsjeća na stare „balkanske političke običaje“.

  Skandalozno poništavanje crvenog kartona za jednog igrača reprezentacije SAD nije samo "sportsko pitanje". Cijela ova smijurija itekako svjedoči o tome u kakvom svijetu (zaista) živimo, te da oni mali mogu računati na „mrvu pravde“, samo i jedino ukoliko se to ne kosi sa interesima - onih velikih.  Jasno je da je u igri nezamislivo velika lova i interesi, ali čemu onda bilo kakva pravila ukoliko ih FIFA na zahtjev političkog vrha bilo koje od moćnih država, koje se „loptaju“ - može promijeniti!? Naravno u korist onih koji imaju dovoljno obraza tražiti da za njih pravila – ne važe.

  Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, ima par „uloga“ u kojima se predstavlja u javnosti, ali mu je jedna od dražih... uloga „odlučnog poštenjačine“, koji se stalno bori sa nekakvim - što svjetskim - što lokalnim „zavjerama“ i pri tome... „radi sve da sačuva mir“. Vučićeva taktika je da za njega nepovoljan razvoj događanja u Srbiji ili regionu brzo „pokrije“ nekom izmišljenom temom, koju suštinski sam kreira daleko od očiju javnosti, a onda, u sigurnom medijskom okruženju i pred pažljivo kalibriranim kamerama , sve negira ili relativizira. Po principu... „Ko bre – jel' ja“?

  Mogu li Hrvati u Bosni i Hercegovini, u isto vrijeme!? biti u dva politička stanja ? Stanju konstitutivnog naroda sa svim izvedenim pravima (naslijeđe socijalizma) i dijaspore (naslijeđe višestranačja)? HDZ već decenijama smatra da je ovakva politička dvojnost ne samo moguća - već i poželjna! Ponajviše pragmatična kada treba „sastaviti vlast nakon izbora“. U teoriji (i samo teoriji) lista za dijasporu bi trebala predstavljati Hrvate izvan domovine, ali se od prvog dana (zbog brojnosti) znalo da će to biti mjesta samo za političke predstavnike konstitutivnih Hrvata u BiH ili još jasnije rečeno za... „sestrinski HDZ“.  

  Da budem do kraja iskren... gotovo cijeli angažman „međunarodne zajednice“ se vrti oko uloge i strategijskog pravca djelovanja SAD. Sve ostalo je samo posljedični odjek politike iz Washingtona. Pa i stav Ruske Federacije, koja se sama isključila iz Vijeća za provedbu mira i sada sa strane docira prema procjenama Moskve šta je u datom trenutku odgovarajući stav.   Moskva je generalno i načelno uvijek protiv , ali ostavi prostora i za „fina ugađanja“. Posebno ukoliko se to može nekako uvezati sa ratnim dešavanjima i političkom krizom na istoku Evrope.

  Kada je svojevremeno objavio kako ulazi u izbornu trku za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda ispred opozicione grupacije poznate i kao „Petorka“ - Zdenko Lučić nije imao namjeru polemizirati sa ostala dva jaka kandidata: Darjanom Filipović i Slavenom Kovačevićem. Kandidata DF-a i „nasljednika“ Željke Komšića - Lučić uopšte ne doživljava kao legitimnog kandidata , dok je u slučaju Filipovićke i on sam od početka shvatio da je njen politički legitimitet suštinski ograničen i „projektiran“. Zbog toga se Lučić odmah i bez pardona okrenuo prema onome, koji se suštinski o svemu pita , a to je naravno lider HDZ BiH i HNS BiH – Dragan Čović.

  SAD gledaju na EU kao neku vrstu saveznika, ali i globalnog suparnika i to nije samo stav aktuelne američke administracije! Pristup Dolanda Trumpa odnosima prema Evropi je samo puno manje diplomatski od uobičajnog, ali je suština – ista. Razlika je u stilu i načinu provođenja strategije „uklinjavanja“ u Evropi, ali ne i u najvažnijim ciljevima. Teza o „novoj“ i „staroj“ Evropi dogodila se davno prije Donalda Trumpa... u vrijeme čvrste vladavine Georgea Busha (mlađeg), kada je njegov utjecajni državni sekretar, Donald Rumsfeld, u trenutku tadašnje (ne)podrške ratu u Iraku (2003.) iznio tu „tezu“, koja suštinski podgrijava (stare) podjele u Evropi i EU, te sugeriše na različitost interesa .

  Na ovdašnjoj političkoj sceni sve je nekako relativno i podložno promjenama, osim jedne političke „konstante“, a to su bliski politički odnosi lidera SNSD-a i HDZ-a – Milorada Dodika i Dragana Čovića. Odnosi su to koji su odavno prevazišli granice klasičnih političkih veza i ušli su duboko u prostor dobro uštimane pragmatične koalicij e, koju ne mogu uzdrmati nikakve „nesuglasice“ ili „teške riječi“. Preko svega se nekako pređe! Zašto?

  Politički savez SNSD-a i HDZ-a, te u širem smislu Beograda i Zagreba, čini se kao da je okončan ili barem doveden na ostatke ostataka , nakon najnovijeg „sijela u Beogradu“ na kome je Milorad Dodik (SNSD) objavio kakao je Republika Srpska “suštinski ugrožena vojnim savezom Hrvatske, Albanije i „samoproglašenog Kosova“. Dodik je dodao i kako ovaj savez “usmjeren protiv srpskog naroda”. Osim što ovo znači definitivno pucanje odnosa na relaciji Dodik-Čović, sastanak sa Vučićem u Beogradu i iznesene ocjene o „ugroženosti Srba u BiH“ treba tumačiti kao otvoreno negiranje suvereniteta BiH.