„OPOZICIJA“ U ENTITETU: OD IZBORA... DO RAZOČARANJA

 

Opozicija u entitetu RS je "čudna biljka". Ima tu vrlo kvalitetnih i potentnih "biljaka", ali i jako puno „političkog korova".

Dodik (i njegovi kandidati) na kraju uvijek dobiju izbore i to ne zato jer su nešto posebno dobri i uvjerljivi, već zato što kontrolišu tokove javnog novca, a za protivnike imaju (uglavnom) ljude, koji, jednostavno, ne mogu izaći iz vlastite nacionalističke kože i začaranog kruga jednih te istih tema. 

Dodik to zna pa ima stalno servira uvijek iste "velike priče", koje oni ili prešute ili pak reaguju kako se od njih očekuje. Mlako, tanko i(li) nikako.

To onda dovodi do šire apatije potencijalnog opozicijskog biračkog tijela, što onda Dodiku i njegovim ljudima uvijek otvora put da plaćenom stranačkom mašinerijom i "na mišiće" - dobiju izbore!

"TOVARIŠ" I "UNCLE SAM": KAMELEON JE OPET PROMIJENIO BOJE

Iako važi za političara tvrdih stavova, koji uvijek traži maksimalno (da "zaštiti Srbe") kako bi dobio baš ono šta mu treba – Milorad Dodik je - u teoriji i praksi - najveći politički „kameleon“ ne samo u BiH, već i u regiji!

On je političar, koji nema ideologije ili nekog konačnog stava o bilo čemu, te svoju zapaljivu retoriku, već decenijama samo prilagođava svojim partikularnim interesima. Onima, koji će mu omogućiti nastavak apsolutne vlasti.

Prvo je bio Mile Ronhill - nagodni američki čovjek i „dašak svježeg vjetra“ zadužen za prljave poslove detroniziranja SDS kadrova, da bi se onda prometnuo u najodanijeg sljedbenika nove geopolitičke strategije u Evropi Vladimira Putina i Ruske Federacije.

BAJA NA SLUŽBENOM PUTU: LOBIRANJE ILI LOBOTOMIZIRANJE?

 

Na kraju krajeva... potpuno je nebitno hoće li ili neće Milorad Dodik otići na nekakav „Molitveni doručak“ u Bijelu kuću u Washingtonu i ima li Mile „apetita“?

Ono što je najvažnije u ovoj gastronomsko-religijsko-političkoj priči je pitanje: Kako je nekadašnji prominentni lik sa američke „crne liste“ i jedan od najboljih Putinovih prijatelja u Evropi u vrlo kratkom vremenu prešao put od onoga kome se prijeti i koga se sankcioniše - do onoga koga se ugošćuje?

Čak nije bitno niti da li se radi o formalnom ili neformalnom događaju sa puno simbolike, a malo stvarnog značaja. Cijela bit ove priče je u samom pozivu. U činu pozivanja Dodika da prisustvuje događaju, bez naglaska hoće li on zaista tamo biti.

Puno značajniji događaj od ovog doručka u Washingtonu je Dodikova aktuelna posjeta Izraelu.

I PREDSJEDNIK I "PREMIJER"... ČAK I BUDUĆI?

 

U „najboljoj“ maniri provjerenih autokrata, koji se kriju iza širih narodnih i nacionalnih interesa (a štite samo svoje!) predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, je fino - kao malu djecu – sazvao (u nedjelju!?) srbijansku Vladu i javno je - „naribao“.

Bila je to kombinacija otvorene Vučićeve autoritarnosti (Znate li šta radite bre!) i povremenih izljeva bijesa predsjednika na nivou dobro skrivenog nervnog sloma.

Najviše je, kao i obično bilo loše glume, jer predsjednik Vučić nema baš toliko ovlaštenja nad Vladom i sa kojom bi (u Ustavnom smislu) trebao sarađivati, a ne izdavati joj naređenja ili dijeliti neugodne „packe“ ministrima. Ukoliko bi se neko od ministara i drznuo i javio za reč pokušavajući zbunjeno da nešto pojasni, Vučić bi ga odmah „poklopio“ još bizarnijim argumentima na nivou patetične kafanske rasprave.

Nešto kao... „ma šta ti znaš“.

AKTIVNO NADGLEDANJE PLENKIJA!

 

Andrej Plenković je primoran da cijelo vrijeme politički kormilari kako bi o(p)stao na poziciji premijera ili što je još važnije i politički moćnije - u fotelji predsjednika HDZ-a.

Plenković negdje u dubini svoje političke duše nije nikakav zadrti desničar. Dapače, on je uglađeni evropski birokrata sa dobrim vezama u utjecajnim (EU) krugovima... ali ukoliko želi kontrolirati HDZ onda itekako mora uvažavati stavove desnice.

I to ne samo one u svojim krugovima, nego i one koja se javno postavlja još desnije i sa kojom HDZ-ovo desno krilo održava vrlo bliske odnose.

Javno se svađa... tajno "šuruje".

NEĆETE VJEROVATI: POSTOJE I OZBILJNI POLITIČARI!

 

Cijeli „misleći politički svijet“ ostao je zadivljen dubinom govora i važnošću poruka, koje je na Svjetskom ekonomskom formu u Davosu izrekao premijer Kanade - Mark Carney.

Govor se opisuje kao „istorijski i maestralan“, ali Carney nije otkrio nikakvu „toplu vodu“. Takvim smislenim i dobro odvaganim riječima političari su se služili i ranije, ali je to u zadnjih desetak godina „izašlo iz mode“!?

Svi hoće brzo i lako. I po mogućnosti da „nije dosadno“.

PODANICI I SUPARNICI...

 

Sve ono što svjetski mediji i raznorazni dobro obaviješteni “igrači” navode kao "razlog" zbog koga Donald Trump tako žarko želi “staviti svoju šapu" na Grenland - može i ne mora biti tačno.

Špekulacije su, uostalom, sama bit sadašnjeg „umreženog društva“ zasnovanog na manipulacijama i „činjenicama“ koje se mogu tumačiti kako to kome odgovara.

Možda je baš sve to o čemu se razglaba - ništa dugo do - suha istina, ali ono što Trumpa zaista pokreće u njegovoj borbi protiv dojučerašnjih saveznika (ali i ostatka svijeta) je njegova sopstvena uloga u svemu tome.

Sve što sada želi na Grenladu već ima, ali on želi JOŠ.