BALKANSKA PRAVILA: NOVI SAD IMA "NADSTREŠNICU" - SARAJEVO "TRAMVAJ"

 

Balkanski narodi su naučili živjeti po principu: „Šuti i trpi“. U BiH bi mi još dodali i... „šuti još je i dobro... kako bi moglo biti“.

Naš transgeneracijski problem je pristanak na nepravdu kao dio kolektivnog DNK. Kao normalno stanje u kojem se oni „pametni“ – ugrade, a oni drugi šute i trpe. Baš zato što trpimo - naše iznenadne  pobune su uvijek nekako eksplozivnije i samo, naizgled, iznenadne.

Figurativno rečeno u ove narode su „ugrađeni“ sporogoreći štapini nezadovoljstva, koji tinjaju, ali na kraju, ipak dovedu do neke eksplozije!

Klasičan primjer trpljenja nepravde je rušenje nadstrešnice u Novom Sadu. Jednostavno je ljudima - prekipjelo. „Štapin“ je dogorio.

PROIZVEDENO U BIH - NAPLAĆENO U SAD!

 

I ranije je postojala tzv. „ekonomska diplomatija“ u službi državnih privrednih interesa, ali ono što se u zadnjih godinu dana događa u svijetu okreće potpuno naglavačke sva dosadašnja pravila i modele ponašanja.

Praktički, skoro svako pitanje je u suštini puno više ekonomsko, nego političko ili čak - geopolitičko. Sve je svedeno na puki i goli interes tako da je sada glavno pitanje: Šta zanimljivo nudite i šta zauzvrat tražite?

Mada se i ranije trgovalo preko ambasada i drugih DKP „alata“, najnoviji trend je pokrenuo predsjednik SAD Donald Trump kada je proglasio tzv. „Liberations day“ – odnosno onoga momenta kada je praktički cijelom svijetu zaveo protekcionističke mjere u vidu velikih ili čak astronomskih carina.

MOSTAR - GRAD KOJI JE UMORAN OD "LIJEPIH PRIČA"

 

„Mostar je groblje afera“ – napisao sam u jednom od svojih ranijih tekstova... samo treba odlučiti kopati. Dakle, ne treba puno ili duboko kopati, već samo odlučiti se na taj potez.

Zašto? Zato jer je većina tzv. otvorenih pitanja ili (planski) zaboravljena ili pak u tajnosti pokopana, nakon što su glavni akteri odlučili da se... eto... nešto i pored najbolje volje - „ne može provesti“. Najčešće je to bila tzv. „međunarodna zajednica“ (još od okretanja leđa Hansu Košniku), ali sve to se nije moglo „sahraniti“ da nije bilo i domaćih „grobara mostarske stvarnosti“.

Ko se još sjeća najava „Velikog distrikta“, koji će objediniti urbanu jezgru grada ili kasnijeg pompezno najavljenog projekta objedinjavanja SVIH gradskih javnih gradskih preduzeća i ustanova?

„OPOZICIJA“ U ENTITETU: OD IZBORA... DO RAZOČARANJA

 

Opozicija u entitetu RS je "čudna biljka". Ima tu vrlo kvalitetnih i potentnih "biljaka", ali i jako puno „političkog korova".

Dodik (i njegovi kandidati) na kraju uvijek dobiju izbore i to ne zato jer su nešto posebno dobri i uvjerljivi, već zato što kontrolišu tokove javnog novca, a za protivnike imaju (uglavnom) ljude, koji, jednostavno, ne mogu izaći iz vlastite nacionalističke kože i začaranog kruga jednih te istih tema. 

Dodik to zna pa ima stalno servira uvijek iste "velike priče", koje oni ili prešute ili pak reaguju kako se od njih očekuje. Mlako, tanko i(li) nikako.

To onda dovodi do šire apatije potencijalnog opozicijskog biračkog tijela, što onda Dodiku i njegovim ljudima uvijek otvora put da plaćenom stranačkom mašinerijom i "na mišiće" - dobiju izbore!

"TOVARIŠ" I "UNCLE SAM": KAMELEON JE OPET PROMIJENIO BOJE

Iako važi za političara tvrdih stavova, koji uvijek traži maksimalno (da "zaštiti Srbe") kako bi dobio baš ono šta mu treba – Milorad Dodik je - u teoriji i praksi - najveći politički „kameleon“ ne samo u BiH, već i u regiji!

On je političar, koji nema ideologije ili nekog konačnog stava o bilo čemu, te svoju zapaljivu retoriku, već decenijama samo prilagođava svojim partikularnim interesima. Onima, koji će mu omogućiti nastavak apsolutne vlasti.

Prvo je bio Mile Ronhill - nagodni američki čovjek i „dašak svježeg vjetra“ zadužen za prljave poslove detroniziranja SDS kadrova, da bi se onda prometnuo u najodanijeg sljedbenika nove geopolitičke strategije u Evropi Vladimira Putina i Ruske Federacije.

BAJA NA SLUŽBENOM PUTU: LOBIRANJE ILI LOBOTOMIZIRANJE?

 

Na kraju krajeva... potpuno je nebitno hoće li ili neće Milorad Dodik otići na nekakav „Molitveni doručak“ u Bijelu kuću u Washingtonu i ima li Mile „apetita“?

Ono što je najvažnije u ovoj gastronomsko-religijsko-političkoj priči je pitanje: Kako je nekadašnji prominentni lik sa američke „crne liste“ i jedan od najboljih Putinovih prijatelja u Evropi u vrlo kratkom vremenu prešao put od onoga kome se prijeti i koga se sankcioniše - do onoga koga se ugošćuje?

Čak nije bitno niti da li se radi o formalnom ili neformalnom događaju sa puno simbolike, a malo stvarnog značaja. Cijela bit ove priče je u samom pozivu. U činu pozivanja Dodika da prisustvuje događaju, bez naglaska hoće li on zaista tamo biti.

Puno značajniji događaj od ovog doručka u Washingtonu je Dodikova aktuelna posjeta Izraelu.

I PREDSJEDNIK I "PREMIJER"... ČAK I BUDUĆI?

 

U „najboljoj“ maniri provjerenih autokrata, koji se kriju iza širih narodnih i nacionalnih interesa (a štite samo svoje!) predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, je fino - kao malu djecu – sazvao (u nedjelju!?) srbijansku Vladu i javno je - „naribao“.

Bila je to kombinacija otvorene Vučićeve autoritarnosti (Znate li šta radite bre!) i povremenih izljeva bijesa predsjednika na nivou dobro skrivenog nervnog sloma.

Najviše je, kao i obično bilo loše glume, jer predsjednik Vučić nema baš toliko ovlaštenja nad Vladom i sa kojom bi (u Ustavnom smislu) trebao sarađivati, a ne izdavati joj naređenja ili dijeliti neugodne „packe“ ministrima. Ukoliko bi se neko od ministara i drznuo i javio za reč pokušavajući zbunjeno da nešto pojasni, Vučić bi ga odmah „poklopio“ još bizarnijim argumentima na nivou patetične kafanske rasprave.

Nešto kao... „ma šta ti znaš“.