Kako vladajuća politička kasta u Republici Srpskoj na čelu sa Miloradom Dodikom zamišlja moguću „mirnu Bosnu“? Moram priznati vrlo maštovito...
Dakle, "strategija" je ovakva; RS neće priznati postojanje bilo kakvih počinjenih zločina ili presuđenog genocida u Srebrenici, a glavne vinovnike ove, od cijelog demokratskog svijeta osuđene i presuđe politike, neće se čak niti blago osuditi ili im prigovoriti, već će ih - pazite sada, kojeg li bezobrazluka – javno visoko odlikovati i nagraditi!?
Njihovim imenima će nazivati ulice i ustanove i još, onako pride, stalno pozivati na „miran razlaz“, jer je, eto - BiH „nemoguća tvorevina“.
A, taj „miran razlaz“ bi se, smatraju - trebao postići povratkom na nekakve izmaštane „fabričke postavke“ Dejtona i to u pregovorima dva entiteta, pri čemu bi, nakon svega, od BiH ostala samo prazna ljuštura bez puno državnog smisla.
Usvojeni zaključci Narodne skupštine RS-a su zato potpuno političko sljepilo i autizam, koji može ovu zemlju, a time i RS, odvesti u ko zna kakvu opasnu krizu sa mogućim vrlo teškim posljedicama.
Radi se o političkom diktatu ili bolje reći „atentatu“ na svaki razuman i dobronamjeran način razmišljanja. Jasno definiranoj ucjeni, koja ima za cilj da BiH drži u vječnoj krizi, koja će, planira se, dovesti do postupne, ali sigurne disolucije zemlje u „povoljnom trenutku“.
Ukoliko politička elita u RS zaista ovako zamišlja mogući rasplet krize političkih odnosa u BiH, onda je to; ili potpuno neodgovorna politika prema građanima ili se pak ponašanje po principu „što gore - to bolje“, pa šta košta.
I jedna i druga opcija su vrlo zabrinjavajuće i to zato što iza ove opasne strategije ne stoji samo Dodikova „glasačka mašina“, nego i slabašna opozicija, koja se Dodikom jedino iscrpljuje na pitanju: Ko je veći Srbin i ko je bolje "štitio interese Srba, RS i Srbije"!?
Odbijanje bilo kakve odgovornosti i zahtjevanje praktičkog rastakanja BiH, kroz format „pregovora“ entiteta, pokeraška je politika, koja trenutno odgovara samo Miloradu Dodiku i njegovom uskom krugu ljudi, nadovezanom na Beograd i Moskvu.
Na kraju krajeva, zar bilo ko u RS, zaista ozbiljno misli da će većina građana ove zemlje mirno posmatrati negiranje planiranih i počinjenih zločina, te veličanje dokazanih zločinaca i pri tome još državu ponudi na „pladnju“ onima koji su je, prvo topovima, a danas rezolucijama, rasturali i još uvijek to namjeravaju raditi?
Takva vrsta političkog sljepila je obična inercija jedne propale politike, koja se može braniti samo maksimalističkim zahjtevima i vjerovanjima u izmaštane mitove „o najvećim žrtvama“, koje su do sada „dobijale u ratu, a gubile u miru“ i to "neće više biti tako“.
Kada Dodik u Skupštini RS, između dva kafanska bahata razmetanja vlastitim „zaslugama“, zaprijeti mirnom disolucijom BiH, a u tome ga, kasnije, slijepo slijedi i navodna opozicija, onda treba znati da na taj način ne prijeti samo BiH kao „nemogućoj državi“, već i vlastitom narodu, koga navodno sve ovo vrijeme štiti.
Naime, priča o nacionalnim pravima, stogodišnjim snovima i onima „drugima“ koje valja „držati na oku“, te po mogućnosti poraziti, najbolji je izgovor za propale politike, kojima je bitno samo da glavni točak vlasti neometano i po mogućnosti što duže uživa u blagodetima vlasti i funkcija, dok tuđim milionima zadužuje generacije, koje tek dolaze.
Eliti i njihovoj djeci milioni, a narodu „šta ostane“...novi slatki „lilihip“ o "nacionalnoj ugroženosti" i „izvornom Dejtonu“. Plači, mala, plači....
Nema komentara:
Objavi komentar