Kako to izgleda kada se Dragana Čovića podvrgne malo oštrijem medijskom tretmanu? Postavi mu se par logičnih i i ozbljnih pitanja? Njegove se izjave citiraju, a ne dodatno objašnjavaju sa ciljem političke reletivizacije...
Odgovore na ova pitanja mogli smo, barem djelomično, dobiti nakon što je lider HDZ BiH nastupio u dnevniku hrvatskog RTL-a.
Kažem djelimično, jer je i ovaj nastup bio tek malo ambicioznije „škaljenje“ Čovića, bez prijeko potrebnih potpitanja ili zadiranja u samu suštinu njegovih izjava i poteza.
To je bila ta „mjera dovoljnog pritiska“ da se u hrvatskoj javnosti, na mala vrata, otvore vrlo škakljive teme, koje je svojim odlaskom u Banja Luku Čović otvorio.
Razgovor u kome se spominjala „ostavka“ i nekakva „vlastita odgovornost, zbog neuspjeha“, najmanje je trebao Draganu Čoviću.
Takav „ugao gledanja“ ponajprije je trebao hrvatskoj javnosti, odnosno vladajućim strukturama na Pantovčaku i Markovom trgu, da se barem na mala medijska vrata, kaže ono o čemu se samo šapuće.
Nije Čovića posjeta Banja Luci niti okrznula u susjednoj državi! Dapače! Amerikanci bi kazali: „To big to fall“...
Predsjednik Milanović ga i dalje očekivano „stoji ko' beton“, dok smo iz ureda premijera Andreja Plankovića opet čuli staru diplomatsku pričicu, koja se može tumačiti na mali milion načina. Ponajprije kao stav bez stava, koji suštinski samo nanosi vodu na mlin Čovićeve politike i strategije.
„Kamilica“ iz koje se ne može pročitati nikakav konačan stav ili - ne daj Bože kakva kritika. E, sad' o čemu se ZAISTA razgovaralo iza zatvorenih vrata na Markovom trgu – to je već druga priča.
To samo svjedoči o stvaroj snazi Čovića u Hrvatskoj, kome na megdan otvoreno ne smiju izaći ni najviši nosioci izvršne vlasti u susjednoj državi!
Svojim nedjelovanjam i šutnjom Milanović i Plenković su bjelodano pokazali kako Čović nije samo politički lider Hrvata u BiH, već itekakav politički faktor u samoj Hrvatskoj, na čije se stavove mora računati i sa kojim se nije baš poželjno „kačiti“.
Milanović to ne želi, jer i dalje računa na podršku širokog spektra desnice, dok to Plenković ne smije, zbog otvorene oporbe u vlastitim redovima, koja mu itekako „radi o glavi“, samo trenutno kalkulira, jer smatra da još nije došlo vrijeme za „konačan obračun“.
Milanović je nova zvijezda desnice, kome je priča o Hrvatima u BiH važan – možda i najvažniji dio političke agende, dok je Plenković zarobljenik vlastite stranke, koji mora uvažavati „realitete“ i javno demonstrirati stavove sa kojima se nužno ne slaže.
U tom političkom kolopletu jedini pravi pobjednik je Dragan Čović. Bilo šta da uradi, uvjek se za to pronađe neko objašnjenje ili se sve jednostavno prešuti.
Spominjanje nekakve Čovićeve ostavke je zato samo dobar medijski spin i nšta više. Nigdje to Čović ne ide...osim ako ne bude - baš morao!
Položaj Čovića u BiH i Hrvatskoj se najbolje može pojasniti „vječitim hitom“ Mitra Mirića, koga često javno izvodi partner Milorad Dodik...
„Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine“...
Pritisak na Čovića može doći samo „izvana“, odnosni izvan struktura, koje ovako ili onako kontoliše ili su pak svjesne da njegov autoritet ne trebaju dovoditi u pitanje.
Ko je spomenuo sankcije?
Nije da mu ne mogu nista, nego ne zele. Iz jednog jedinog razloga.BiH! To je razlog netalasanja sa Covicem.Kako bi ga i mogli kritikovati ako im je cilj isti? I jedan,i drugi, a i treci zeli BiH dovesti do raspada, podijeliti je po planu Tudjman-Milosevic. Naravno, ratna opcija ne dolazi u obzir, sve treba raditi u rukavicama. Podrazumjeva se, EU ce uciniti sto treba sa svoje strane.
OdgovoriIzbriši