OPSJENAR I PRAGMATIK – SRCE POKORILO RAZUM!

 

Do prije samo godinu dana strogi pragmatik i politički opsjenar, (inače i predsjednik Srbije!) - Aleksandar Vučić stajao je vrlo dobro u beskonačnim nadmudrivanjima sa Kosovom i Zapadom.

Vule je vješto i dosljedno Prištini, Bruxellesu i Washingtonu „nabijao na nos“ Zajednicu srpskih opština (ZSO), koja mu je navodno obećana. Znao je dobro da u rukama ima nekakav međunarodni argument (Sporazum iz Bruxellesa), kojim može slobodno mahati, pa i prijetiti.

Posebno, jer je to bila prava „bolna tačka“ za kosovskog premijera Albina Kurtija.

To natezanje se uspješno sprovodilo stalnom kampanjom na način kako se...eto „dobro zna ko nije za sporazum“, uz povremeno doziranje pažljivo planiranih kriza na sjeveru Kosova. Jedan korak naprijed – dva koraka nazad!

Problem je za Vučića nastao u onom trenutku kada je povjerovao da ima najjače karte i da može dobiti čak i nešto više od obećane „zajednice opština“. Putin je, naime, odlučio, napasti Ukrajinu! Bio je to, pokazaće se, ključan trenutak za Vučića i njegovu vladajuću garnituru u odnosu na Kosovo ...„najskuplju srpsku reč“.

Nakon napada na Ukrajinu pored Vučiča je protrčao politički Kairos (grčki bog „sretnog trenutka“), koga je srbijanski predsjednik propustio uhvatiti za njegov „čuperak“ i velika šansa je otišla u nepovrat. Ode mas' u popas'!

Da je tada, ili još neko vrijeme nakon ruskog brutalnog napada na Ukrajinu, Vučić iskoristo trenutak i prišao Zapadu na mala vrata – preko velikog rata na istoku Evrope, sada se ne bi morao pokunjeno vraćati iz Bruxellesa kao sasvim izvjesni gubitnik!

Naborang čela i lica stisnutog u loše prikriveni facijalni grč.

Između razuma (Zapada) i srca (Rusija) Vučić je brzopleto i vjerovatno pod pritiskom izabrao pogrešnu stranu, čime su njegove akcije dramatično pale.

Politički opsjenar sklon mitovima o majčici Rusiji, panslavenskom bratstvu i braći po pravosljavlju, pobijedio je strogog pragmatika, kome je jasno bilo kuda to (zaista) vodi, ali znate kako je to kada vas vode emocije. Ono što je istinski u vama i što vas vuče da se ponašate iracionalno. Vučić, na kraju, samo može biti „vuk“...to je njegova uloga u „prirodno stanište“.

Zato se tako i ponašao – instiktivno - čak i kada je znao da to neće završiti dobro!  

Ali nisu tu bile u pitanju samo te i takve emocije ili nekakvi ubuđali mitovi, već i sasvim jasno prepoznatljiva nota jakog utjecaja Rusije u Srbiji, koja se godinama pažljivo gradila uz pomoć naftno-plinskog kapitala i rusofilske desne opcije. Sve je, naravno, pomogla i SPC, kao ideološko pogonsko gorivo za skoro sve srbijanske zablude i avanture još od početka devedesetih godina prošlog stoljeća.

Vučić se samo pravio da „sjedi na dvije stolice“. Na onoj moskovskoj je bio k'o prikovan...dok se na onu zapadnu jedva oslanjao. Više je s pažnjom gledao...

I sada je došao taj trenutak neminovnog suočavanja sa realnošću na štetu mitova. Valja sada to „iskihati“ i nekako nabrijanoj desnici objasniti da se i de facto i de jure, PRIZNAJE Kosovo, ali se o tome „ne smije pričati“. Ako i treba, onda to treba raditi postepeno (u Mostaru bi kazali „na saganake“), da se narod prvo malo privikne, a opozicija otupi i navikne.

Upravo zato je Vučić dobio još nekih tridesetak dana.

Da i formalno pristane na DOGOVORENI tekst sporazuma. Da „stavi glavu na panj“! Ne...to ovoga puta nije jedna od njegovih programiranih katastrofa, već nešto što se stvarno događa. Noćna mora, koju ne može prikriti ni vojska botova, tabloida i fino naštimanih televizija za plašenje i zabavu. 

Dobio je još malo vremena da se proba konsolidovati i pokupiti krhotine svoje pogrešne procjene da će Rusija pomesti Ukrajinu, pa će time porasti i njegove akcije.

Priča sa Kosovom je očito gotova, ali nije završena priča na Balkanu! Posebno u BiH. Treba zato otvoriti „četvore oči“ da negdje, iza scene, nije ugovorena neka opasna opcija za BiH, kao „duda varalica“ za srbijanske desničare i kao „kompenzacija“ za suštinski zauvijek izgubljeno Kosovo.

Pred Vučićem je sada nakon debakla u Bruxellesu potpuno nepoznati teren. Nalazi se između čekića i nakovnja...jednog lošeg i drugog goreg riješenja. Detaljno podjeljenog društva i države uređene po principu „društva jendog lica“ (DJL).  

Mistični su to i za njega opasni putevi, kojima do sada nije hodio, već je on bio taj, koji je druge usmjeravao i savjetovao.

Sada i on sam treba proći tom „kalvarijom“...dok srbijanskom javnošću odjekuje zlokobni slogan...KO POTPIŠE – NJEGA UBIŠE!

Vučić, naravno, može  na kraju balade sve uredno odbiti i potpuno „preći na tamnu stranu“, a to bi moglo označiti početak vrlo neizvjesnog vremena.

Ne samo u Srbiji, već i na Balkanu!