Kao i svaki “pristojan vlastodržac“ sa diktatorskim ambicijama, Milorad Dodik, drži sve konce vlasti u svojim rukama. Posebno mu je kao najviši zakonodavni organ vlasti draga Skupština entiteta RS, koju „drži u malom džepu“.
Aktivira je po potrebi i na način kako mu to u tačno određenom trenutku paše i odgovara. Ovaj put nije morao niti dolaziti na zasjedanje i tamo kao nešto objašnjavati, već je sve „završio“, preko njemu beskrajno odanih kadrova.
Skupština je Dodiku samo „pokrivač“ i nekakav demokratski obol,
kako bi opravdao svoje poteze ili se pak zaštitio od problema koje je sam sebi (i svima nama) stvorio. Vlastitu odgovornost za promašene politike i poteze Dodik uvijek
delegira na skupštinu entiteta stvarajući privid da on „samo provodi narodnu
volju“ - oličenu u delegatima skupštine.
Legitimitet skupštine je Dodikova prva i zadnja linija odbrane, pri čemu se taktike i načini djelovanja i slanja političkih poruka preko delegata pažljivo usaglašavaju sa Beogradom i Moskvom.
Vučićem i Putinovim ljudima od povjerenja.
Svoj sudski proces, koji se polako približava kraju - Dodik je protumačio kao „urušavanje Dejtonskog sporazuma“, te u skladu sa tom premisom preko Skupštine pokušava obezvrijediti pravosudni sistem BiH (koji ne bi smio postojati!?), denuncirati Visokog predstavnika, provodti (trenutno djelimičnu) blokadu državne vlasti, te čak i ucijenjuje EU nekakvom novom raspravom o već usvojenim zakonima.
Tu su i „sitnice“ u vidu zaključaka kako on nije obavezan odazvati se na sud, iako su za to stvorene sve pretpostavke.
Kao i mnogo puta do sada Dodikovo „treniranje strogoće“ preko leđa Skupštine i delegata nije motivirano nikakvim drugim ambicijama – osim onim ličnim.
Naravno, on i njegovi ljudi pričaju drugačiju priču, ali je svima sa barem malo političke pameti jasno da je skupština samo instrument u rukama Dodika, gdje mu ono malo nazovi „opozicionara“ samo služi kako bi se pokazalo da – eto ima i onih koji mu nisu naklonjeni. Ali i oni brzo pokleknu kada Dodik pred njih prostre „nacionalne interese“.
Uglavnom, sve toliko puta viđeno. Poenta nije u političkim realitetima ili širem kontekstu vođenja politike, već u spašavanju „vojnika Dodika“, kao i skretanju pažnje regionalone i međunarodne javnosti sa zbivanja u Srbiji, gdje se ozbiljno zaljuljala Vučićeva apsolutistička vlast.
Sada su na potezu državni organi u BiH, jer je Dodik povukao svoje poteze, koji neodoljivo podsjećaju na nekadašnje ponašanje SDS-a pred samu agresiju na BiH, kada su se „zaleđivali“ članovi Predsjedništva, a svuda naokolo po BiH proglašavale „SAO oblasti“.
Realno Dodika od pokušaja (puzajuće) secesije dijela teritorija BiH dijeli samo jedan... mali korak. On je za to stvorio skoro sve preduslove (zaključci, deklaracije, podrška iz Moskve) i samo čeka „povoljan trenutak“... (dolazak Trumpa?).
Trenutno pokušava „trgovati“... sa Zapadom, „partnerima“ ili diplomatama. Kupuje vrijeme... poput odlaska Željke Cvijanović u sjedište NATO saveza.
Njegovi motivi jesu prvenstvo lični, ali bi posljedice, ukoliko izostane prava reakcija Države – mogle biti itekako i naše!
Nema komentara:
Objavi komentar