Do prije izvjesnog vremena skoro nikoga od predstavnika tzv. međunarodne
zajednice – bilo da se radi o višim ili nižim nivoima odlučivanja – niste mogli
niti upitati o mogućim sankcijama Zapada za Srbiju, zbog politike režima
Aleksandra Vučića.
Samo bi vam lakonski odmahnuli rukom uz tvrdnje kako sankcije „nisu dobro riješenje“... da trenutno „nisu na stolu“, te da je sada težište na pronalasku političkog modela za uključivanje Srbije u zapadne asocijacije, a time i njeno geopolitičko otklanjanje od otvorenog utjecaja Rusije i Putina.
Zapad je mislio da će metodama strogo doziranog pritiska i obećanih koncesija u vidu nekih kratica za Srbiju (na putu za EU) nekako doći do toga da Vučić „okrene ploču“ i to ih je uvjerenje dosta dugo držalo. Dijelom i zbog, mora se priznati, spretne politike srbijanskog predsjednika, koji je vješto lavirao između zahtjeva Bruxellesa i Washingtona, te „euroskeptika“ u samoj EU (Orban, Fico, Milanović, Slobodarska stranka).
Ta strategija obećanja i strpljivog čekanja trajala je nekoliko godina i konačno došla do svoga očekivanog kraja.
Nama u regionu je, naravno, bilo jasno da Vučić samo vuče Zapad za nos i da igra svoje „strateške“ igrice, ali je zapadnjacima trebalo malo duže da „prokljuve“ njegove prave šeme. Zapad je možda spor i previše se oslanja na uhodanu diplomatiju u regionima, koji mu nisu pitanja prvog prioriteta, ali na kraju svaka igra dođe do kraja, pa i ova „teatarska diplomatija“ sa Vučićevom Srbijom.
Ipak, „igranje“ sankcijama nije jednostavna stvar iz više razloga.
Prije svega to je čin nakon koga teško ima povratka. Snaga sankcija je u prijetnjama od mogućih posljedica. Sankcije služe za plašenje i uvode se tek kada sa druge strane u dužem vremenu nema jasnog ili očekivanog odgovora. Osim toga, sankcije mogu biti iskorištene i od strane režima kao konačni dokaz nekakve „zavjere“, te poslužiti za galvaniziranje šire političke scene od uskog kruga oko režima na pitanjima „zajedničkih nacionalnih crvenih linija“.
Zanimljivo je da je pitanje sankcija za kompaniju NIS (Naftna industrija Srbije) inače u ruskom vlasništvu - pokrenuo sam Vučić.
S jasnim ciljem da testira teren u zemlji, kao i reakciju građana i političara. Pitanje sankcija je očito već neko vrijeme bilo na stolu i strane su kao u pokeraškoj igri taktizirale i procjenjivale kada je pravo vrijeme da se to i javno saopšti. Prvi je „potegao“ Vučić, pa zapadnim diplomatama nije preostalo ništa drugo, nego da potvrde ovaj scenario.
Sada već opasno curi vrijeme za obje strane.
Vučić taktizira i javno komunicira, dok Zapad očekuje da bi jasna prijetnja mogla uroditi plodom. Na stolu nije samo nacionalna naftna kompanija, već i puno toga, pri čemu je moguća nestašica goriva – najmanji problem. Radi se o geopolitičkom pitanju prvog reda preko koga Moskva vrši snažan (geopolitički) utjecaj na Srbiju i region putem kontrole nad novcem i strateškim sirovinama.
Čitavih 8 (osam) posto srbijanskog GDP-a leži na plećima NIS-a (odnosno Moskve!) što nije zanemarivo i može imati itekakve posljedice u ionako nategnutim finansijama zemlje.
Suočen sa najavljenim sankcijama, Vučić se sada nalazi između čekića i nakovnja. Oba moguća rješenja su za njega loša. Posebno sada kada je javnost nakon tragedije u Novom Sadu opasno zaljuljala same temelje njegove dugogodišnje vlasti.
Uvedu li se sankcije iste neće ostati samo na NIS-u, već će dovesti do čitave spirale nesagledivih posljedica. Popusti li Zapadu – pokazat će se kao nedosljedan i prevrtljiv, a i Putin će izgubiti živce.
Uglavnom „muka živa“, prijete sankcije, studenti izašli na ulice...
Ali igrala se rizična igra, pa ni njen kraj ne može biti drugačiji, nego - RIZIČAN!
Sankcijama ću te gađat' moja mala!
Nema komentara:
Objavi komentar