Svojim posljednjim izjavama lider SNSD-a i povremeni član Predsjedništva BiH, koji učestvuje u radu ovog državnog nivoa vlasti samo kada mu to „(za)treba“, prevazišao je ovih dana samog sebe, ali i granice elementarne logike.
Najnoviji „biser“ Dodika je stav kako se “neskriveno radi na projektu samostalne Republike Srpske (RS) u okviru dejtonske Bosne i Hercegovine (BiH)“!!?
Ova izjava ne samo da je vrlo opasna za mir i sračunata da dodatno zatruje odnose u BiH, nego je i politički kontradiktorna i teorijski krajnje diskutabilna.
Kako to neko u isto vrijeme može biti „samostalan“ – dakle biti suverana država i biti „u okviru“ neke druge države, Dodik naravno nije pojasnio. Ta misaona vratolomija je, realno - praktički nedokučiva. Čak i za njegovu popriličnu razvijenu političku maštu, ali Dodik je izgovara sa izrazom hinjene odlučnosti na licu i u govoru tijela.
Kako to onda Mile misli provesti? Jel' možda izmislio neku novu političku teoriju ili način na koji bi u - isto vrijeme - država mogla biti na dva mjesta? Poput fizikalne teorije struna, interpretirane u domenu Balkan politike vječnog vraćanja stvari na početak.
Naravno da nije, ali jeste ponovio svoje stare „hitove“, koji uključuju „povlačenje saglasnosti na sporazume o Oružanim snagama BiH, proglašenje ništavnim zakona o Sudu i Tužilaštvu BiH, Upravi za indirektno oporezivanje (UIO), Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA), te Obavještajno-bezbjednosnoj agenciji (OBA) BiH, nakon čega bi RS trebala da formira svoju obavještajnu strukturu“.
Sve ono što je davno ranije odlukama nadležnih parlamenata i poslanika, već završeno i kako-tako funkcioniše, uprkos Dodikovim nastojanjima da praktički implodira sistem iznutra i državnu strukturu svede na puku formu bez stvarnog sadržaja.
Dodik vjeruje kako strategijom „malih koraka“ može RS dovesti, ne do samostalnosti, već do raspada BiH i pripojenja jednog dijela njenog teritorija susjednoj Srbiji. Priča o samostalnoj RS „u okviru“ BiH je samo paravan za „srpski svet“ ili da budemo do kraja jasni „Veliku Srbiju“.
Ostalo treba „odraditi“ - neumitni protok vremena...
Osim toga, Dodik u ova prelomna vremena očekivano i vrlo planski podiže letvicu očekivanja jako visoko, kako bi dobio baš ono što traži, ali i kako bi kreirao političko okruženje u kome je on najvažniji „igrač“, koji odeđuje trendove.
Takvo Dodikovo ponašanje posljedica je najblaže rečeno tolerantnog odnosa, prije svih, predstavnika međunarodne zajednice. Jedni ga tolerišu u naivnom vjerovanju kako on „samo priča i prijeti“, dok ga drugi otvoreno podržavaju, kao dio svoje geopolitičke agende.
Iz toga diplomatskog rasjcepa, Dodik vuče svoju energiju za političko preživljavanje i dalje djelovanje po princupu „što gore-to bolje“.
Njega ne zanimaju nikakva kompromisna rješanja ili logične i racionalne odluke u interesu svih, jer je suština njegovog djelovanja u determinističkom haosu u kome je sve u istom trenutku i moguće i upitno!
Čista politička metafizika projektovane krize, koja nema ni početka, a ni kraja....koja je jednostavno zamišljena da traje...
Baš zato delegira politike i ideje za koje unaprijed zna da su vrlo diskutabilne i zapravo neprovodive, bez novog rata ili agresije!
Dodik namjerno razvlači uže do granice pucanja, jer zna da je samo to politika, koja ga može održati u sedlu. Barem u ovom trenutku.
Zaigrao je na zadnju jaku kartu kreiranja općeg haosa i tinjajuće krize bez povratka, nadajući se da će tako spasiti svoju kožu, a sve umotano u priču o zaštiti Srba i RS.
Zvuči poznato? Da, ali je ujedno i jako opasno!
Nema komentara:
Objavi komentar